Stotine stranica napisanih u zgusnutom arabesknom stilu na kojima se smjenjuju licnosti i protagonisti srednjovjekovnog islama, koje uvlace citaoca u gustu spletku slicnu zamrsenim dekoracijama nekog starinskog tepiha, ostavljajuci ga gdjekad izgubljenog u labirintu bez izlaza. (La Notte)

Karahasan, Dževad, bošnjački književnik i teatrolog (Duvno, danas Tomislavgrad, 25. I. 1953 – Graz, Austrija, 19. V. 2023). Diplomirao na Filozofskome fakultetu u Sarajevu 1976., doktorirao 1986. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu tezom o dramaturškim modelima u glembajevskom ciklusu M. Krleže. Radio je kao dramaturg, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti i na Filozofskome fakultetu u Sarajevu, u drugoj polovici 1990-ih predavao na Sveučilištu u Göttingenu. Objavio je zbirke pripovijedaka Kraljevske legende (1980), Kuća za umorne (1993) i Izvještaji iz tamnog vilajeta (2007), romane Istočni diwan (1989), Šahrijarov prsten (1994), Sara i Serafina (1999), obilježene isprepletanjem pripovjednoga i esejističkoga diskursa, s tematikom razumijevanja tradicije i kulture, bosanskohercegovačke prošlosti i sadašnjosti, drame Kralju ipak ne sviđa se gluma (1986) i Misionari (1989), knjige o teoriji drame Kazalište i kritika (1980) i Model u dramaturgiji (1988), esejističke knjige O jeziku i strahu (1987), Dnevnik selidbe (1993), Dosadna razmatranja (1997), Knjiga vrtova (2002), Dnevnik melankolije (2004) i dr. Što pepeo priča (2015) romaneskna je trilogija (Sjeme smrti, Utjeha noćnog neba i Miris straha) posvećena Omaru Hajjamu.