Jedna od banalnijih, a opet često maglovitijih činjenica: da bi se počela potraga za bilo
čim, pa tako i za samim sobom, potrebno je krenuti. Ne mora to kretanje nužno biti
poduprto vanjskim prijevoznim sredstvima, ne mora obuhvaćati čak ni naročita zbivanja
u donjim udovima, ne, gnjatovi nam mogu biti pruženi u horizontalu, sa stopalima u
okomici, bitno je da se misao iskobelja iz onog živog blata u koje je, sve sa smiješkom
mentora koji znade bolje od nas što je za nas dobro, voli (svojim ručicama neodoljivo
nalik na neplaćene račune) gurati život – a nakon toga, široko joj polje, toj misli. Ako
knjiga „U potrazi za Staklenim Gradom“ završava Malnarovim bolničkim pokrivanjem
preko glave i odgađanjem nastavka svijeta za sutradan, moglo bi se reći da priča o
antikvarijatu „Stakleni grad“ počinje zbacivanjem jednog sličnog pokrivača. Nas troje,
Bogdanka, Inga i Ivan, međusobno prijateljstvo proširili smo na ortaštvo te ćemo dati sve
od sebe kako bismo čitatelja, roditelja i srednjoškolca u potrazi za udžbenikom ili
ljubitelja vinila – po poštenoj cijeni i u atmosferi dostojnoj pisane riječi – spojili sa
željenim naslovima. No svi znademo što se kaže za obećanja; stoga, slobodno se
prepustite razgledanju ponude u internetskoj trgovini ili navratite u onu fizičku makar
porazgovarati, nadamo se da ćemo vas poštedjeti razočaranja.