Iz usustavljenoga pregleda repertoarâ HNK („Kazališne tradicije grada Osijeka“, repertoar 1907. – 1983., priredio Branko Mešeg; HNK u Osijeku, 1984.) uočljiv je – za današnje pojmove – frapantan broj premijera te sezone, prije 100 godina: čak 36. I da se odmah razumijemo: nisu to bile „predstavice“. Nedostatak prostora – a valjalo bi ih sve nabrojiti – dopušta tek apostrofiranje najvažnijih.
To su – u Drami: Calderónova „Večera kralja Baltazara“, Molièreov „Umišljeni bolesnik“, Hoffmannova „Elektra“, Tolstojev „Živi leš“, Strindbergova „Lomača“, Sardouova „Madame Sans-Gêne“, Shawov „Zanat gđe Warren“; od domaćih – već spomenuti Vojnovićev „Ekvinocij“, Nušićeve „Sumnjivo lice“ i „Protekcija“, Ivakićeva „Majstorica Ruža“, Strozzijev „Zrinski“, Donadinijeva „Gogoljeva smrt“ i Begovićev „Čičak“.
Opera je izvodila Offenbachove „Hoffmannove priče“, Massenetov „Werther“, Verdijevu „Aidu“ i bezbroj opereta Kálmána („Jesenje vježbe“), Lehára („Frasquita“, „Grof Luksemburški“, „Ševa“) i Lea Falla („Madame Pompadour“ i „Stambulska ruža“).
Kako je to bilo moguće tada? – osnovano je zapitati se. I uz broj od 253 predstave u Osijeku (iz Mucićeva navoda u ranijem Prisjetu) te uz gostovanja. Čak i uz podatak da je sezona trajala od 6. rujna 1923. do (čak) 17 kolovoza (?!) 1924.
Da, kako je to bilo moguće…?!
Kazališna tradicija u Osijeku počela je još davne 1735. godine kada je u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji održana prva kazališna predstava na latinskom jeziku. Istinski i organizirani kazališni život počinje 7. prosinca 1907. godine, kada je osnovano Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. 31. prosinca 1866. godine otvorena je prva kazališno projektirana zgrada u Osijeku kojoj se HNK i danas nalazi. Projektirao ju je Karlo Klausner, a odlikuje se elementima historicizma s dodatnim elementima maurske arhitekture. Gledalište koje ima oblik potkove, izgrađeno u tri razine, u tradiciji je talijanskih i austrijskih kazališnih dvorana.
