Stanje proizvoda: kao novo.

Čangi – Još jedno izdanje prvog romana (1963.) hrvatskog pjesnika, prozaika i dramskog pisca, po izlasku zabranjenog zbog erotskih scena, slobodnijeg izričaja i uličnog žargona. Roman tematski ulazi u svijet skupine mladih ljudi, zagrebačkih djevojaka i mladića koji dane provode u druženju, neobaveznim ljubavnim vezama, piću i tulumarenju. Centralni je lik romana Čangi koji se nakon raznih avantura, pokušavajući izbjeći veću kaznu, odlučuje na “preodgoj” sudjelovanjem u radnoj akciji.

Alojz Majetić, pjesnik, prozaik i dramski pisac, rođen je u Rijeci 30. kolovoza 1938, osnovnu školu i gimnaziju završio u Delnicama, studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio je kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Paradoks i Republika, uređivao je na radiju emisije SF-priča a u izdavačkoj kući Mladost uređivao je biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor. Poslije umirovljenja živi i piše u Zagrebu i na otočiću Susku.

U književnosti se javio pjesničkom zbirkom Dijete s brkovima priča (1956), u kojoj se koristio slengom i poigravao smislom riječi. God. 1963. bila mu je zabranjena pjesnička zbirka Otimam, što je bio uvod u skandal oko zabrane njegova romana Čangi (1963), protiv kojega se vodio sudski postupak. Ta kultna knjiga, pisana u modelu tzv. proze u trapericama, o zagrebačkome huliganu kojega šalju na preodgoj na radnu akciju, ali se on i ondje snalazi, zapravo je kritička i ironična slika tadašnje socijalističke omladine. Optužen i zabranjen zbog nemorala, u izmijenjenu obliku roman je 1970. bio objavljen kao Čangi off gottoff, a sadrži i dokumente iz tiska koji se odnose na suđenje romanu.

Majetić je 1970-ih i 1980-ih pisao uglavnom poeziju, u kojoj upotrebljava sleng, naglašeni erotizam i ludističke postupke. Napisao je i dva romana za djecu (Omiški gusari, 1981., i Glavata priča, 1996). Njegova knjiga Kako uspjeti u životu (1977) namijenjena je širokoj publici, a 1990-ih zaokupljala ga je tematika Domovinskoga rata (Tkači jedara, 1997; Vrata iza pučine, 1998). Napisao je i desetak radijskih i televizijskih drama (Kamo brzaš stari, 1971; Škola za frajere, 1973; Zajamčeno bezbolno, 1977; Sjećanje na zavičaj, 1995; Zvona za ptice, 1995., i dr.). God. 2007. objavljen mu je blog-roman Bestjelesna, što ga je 2004. počeo objavljivati na internetskim stranicama.