Zločin i kazna – Fjodor M. Dostojevski

Stanje proizvoda: naslovnica udubljena na poveza bunta knjiga, sitno. Unutrašnjost potpuno očuvana. Blag miris cigareta.

“Zločin i kazna” je najpoznatiji i najčitaniji roman F. M. Dostojevskog kojim je stekao svoju slavu. Dostojevski u romanu Zločin i kazna dijeli istu temu, grijeha i iskupljenja kao i u svojim romanima Idiot i Braća Karamazovi dok je Silvije Strahimir Kranjčević u svojoj pjesmi Vizija spomenuo Rodiona Romanoviča Raskoljnjikova, glavnog lika ovog romana, te ga je iz lika ubojice plemenitih ciljeva pretvorio u lika revolucionara.

Dostojevski se u većini svojih djela bavi rastakanjem ruskog društva i obitelji. To ni u ovom romanu nije bio izuzetak jer nam Dostojevski priča o siromašnom studentu Raskoljnjikovu koji ubija staricu, lihvaricu Aljonu Ivanovnu i njezinu sestru Lizavetu kako bi postigao viši cilj i oslobodio ljude od nje i njezinog iskorištavanja tuđe nesreće.

O autoru: Dostojevski (Dostoevskij) (rus. izgovor [dəstae’fsk’ij]), Fjodor (Fëdor) Mihajlovič, ruski književnik (Moskva, 11. XI. 1821 – Sankt Peterburg, 9. II. 1881). Liječnički sin, poslan na vojnu inženjerijsku akademiju u Sankt Peterburg; kao pripadnik kruga utopijskih socijalista oko M. V. Petraševskoga bio osuđen na smrt i pomilovan na stratištu. Kažnjen na četiri godine robije (Omsk), zatim služio kao degradirani vojnik u Sibiru, a tek mu je 1859. dopušteno nastaniti se u Sankt Peterburgu, gdje se bavio književnim i publicističkim radom. S bratom objavljivao časopise Vremja (1861–63) i Epoha (1864–65), a 1876–77., 1880. i 1881. tiskao svoj Piščev dnevnik (Dnevnik pisatelja). Boravio u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj 1862–63. i 1867–71., prateći politička zbivanja (Francusko-pruski rat, Pariška komuna).

Kao publicist polemizirao s utopijama Černiševskog i Dobroljubova te terorizmom anarhista (Bakunjin). U Dnevniku pak propovijedao osvajački panslavizam u povodu Srpsko-turskog rata 1877. i ruskog »dobrovoljačkog pokreta« (polemika s L. Tolstojem). Ruski je narod smatrao »bogonoscem« koji će preporoditi čovječanstvo, a protivio se socijalnome prevratu i pozivao na duhovnu obnovu. Ti su pogledi ušli i u njegova beletristička djela, ali se redovito uklapaju u složene i mnogoznačne strukture romana, koji dopuštaju različita tumačenja: autor pušta raznolike likove da govore »vlastitim glasom« i iznose osebujne filozofske poglede na »prokleta pitanja« koja su mučila Rusiju i čovječanstvo (M. Bahtin naziva njegove romane »polifoničnima«).

Dostojevski gradi romane na fabulama, srodnima europskoj prozi detekcije, vezuje ih za umorstva i sudnice, ali one u biti uvode čitatelja u psihološka i etička pitanja temeljnih likova, često nositelja ideologije. Psihološka pitanja oblikuje unutarnjim monolozima, a idejna motrišta razvija u polemikama, disputima, dovodeći nositelje zbivanja na skupove (»konklave«), u situacije »skandala«, na sudske procese, gdje takvi sukobi dobivaju dramatične oblike. Tim je postupcima snažno djelovao na modernu prozu.