Zlatarovo zlato – August Šenoa

Stanje proizvoda: vrlo dobro, sadržaj potpuno ureda, sitno izriban hrbat.

• ilustrirao i potpisao Andrija Maurović

August Šenoa najčitaniji je hrvatski pisac svih vremena. Zlatarovo zlato, prvi i najslavniji Šenoin povijesni roman smatra se prvim modernim romanom hrvatske književnosti.

Povijest je pružila Šenoi mogućnost za razradu njegovih opsesivnih tema navlastito u njegovu, vjerojatno najpopularnijem romanu naslova Zlatarovo zlato. To je njegov prvi roman, a smatra se i prvim hrvatskim povijesnim romanom. Objelodanjen je 1871. godine. Taj roman, kao i ostali njegovi povijesni romani učinili su ga u hrvatskoj sredini onime što danas nazivamo hit-piscem.

ŠENOA, August, književnik (Zagreb, 14. XI. 1838 — Zagreb, 13. XII. 1881). Potomak ponijemčene obitelji češkoga podrijetla. Nakon prvoga razreda u Pečuhu 1850, gimnaziju završio 1857. u Zagrebu, gdje su mu profesori bili V. Babukić, A. Mažuranić, M. Mesić i A. Veber Tkalčević, što se pokazalo presudnim za njegovu nacionalnu svijest. Te godine upisao zagrebačku Pravoslovnu akademiju, a nakon godine studija medicine u Beču (1858), uza stipendiju J. J. Strossmayera pravo nastavio studirati u Pragu, apsolviravši 1861. Od 1865. u Beču, a od travnja 1866. u Zagrebu, gdje je djelovao u redakciji Pozora do 1867.

Iduće je godine imenovan gradskim bilježnikom, a 1871. velikim gradskim bilježnikom; ujedno 1868–70. bio umjetnički ravnatelj HNK, potom njegov dramaturg do 1873, kad postaje gradskim senatorom. Potpredsjednik MH 1877–81, počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora te počasni građanin Zagreba (1881). — Iako je prvu pjesmu, prigodnicu o smrti školskoga kolege Suze nad grobom nezaboravnog prijatelja…, objavio kao gimnazijalac 1855. u Narodnoj tiskarnici Lj. Gaja, a poslije se okušao u gotovo svim drugim književnim vrstama, afirmirao se u novinarstvu postapsolutističkim društveno-političkim analizama, zapravo feljtonističkim zapiscima iz Praga u Pozoru 1862–63; među poznatijima su Pražki listovi te nepotpisana satirična novela Vječni Žid u Zagrebu ili Tri dana tuge i nevolje, u kojoj preko lika lutalice Ahasvera donosi pregled nekoliko političkih razdoblja od 1845. Idućih će godina njegovi članci dobiti odlike pravih feljtona, koje je pod naslovom Zagrebulje objavljivao u Pozoru (kao Petrica Kerempuh; 1866–67) i Viencu (1877, 1879–80), angažirano i duhovito donoseći kroz domoljublje i zagrebačku svakidašnjicu kritiku onodobnoga građanskoga društva.