Povijest nikaragvanske književnosti bilježi u posljednjih sto godina dva neosporno velika pisca: Ruben Darija i Ernesta Cardenala. Prvog svojataju i druge književnosti zbog snažnog utjecaja koji je općenito (iz)vršio u hispanoameričkoj poeziji, dok naš suvremenik E. Cardenal uveliko nastavlja ulogu Pabla Nerude, da svom kontinentu razbudi vjeru u bolji i pravedniji život, a njegov vlastiti primjer je zanimljivo svjedočanstvo o revolucionaru, svećeniku, pjesniku i konačno ministru kulture u Revolucionarnoj vladi Nikaragve.

Rođen je 1925. godine u Granadi. Književnost je studirao u Meksiku, a postdiplomske studije na Kolumbija univerzitetu u New Yorku. Studij teologije pohađao je u glasovitim učilištima: Cuernavaca (Meksiko) i Medellin (Kolumbija).
Cardenalova vizija spajanja povijesnog iskustva borbe naroda Latinske Amerike i biblijskih učenja, dvije su nade o kojima on stalno snatri kao o mogućnosti razrješavanja sveopćeg ljudskog poniženja i njegovog konačnog izbavljenja. To je pjesnikov urgentni imperativ pomoći i ljubavi čovjeku da se transcendira planetarna ljudska bol i ne ustukne pred silama zla. Stoga je u njegovim tekstovima lako osjetiti finu lirsku dušu svećenika, ironiju mudraca, nepokolebljivu vjeru angažiranog pjesnika i čudesnu snagu mitske i profetske riječi zaljubljenika u čovjeka, a sve se to stapa u jednu jedinu ličnost revolucionara koji mijenja svijet i nas poziva da ga zajednički mijenjamo.