“Život Don Quijota i Sancha” (španjolski: Vida de Don Quijote y Sancho) je ključno filozofsko-književno djelo velikog španjolskog pisca Miguela de Unamuna (1864-1936), objavljeno 1905., u kojem tumači Cervantesovog Don Quijotea kao vječnu španjolsku tragikomediju, identificirajući Don Quijotea s vječnim španjolskim idealistom i mučenikom, a Sancha s realnošću, u djelu koje je ujedno kritika, metafora Španjolske i razmišljanje o samom liku Quijota. 

Žudnja za slavom i čuvenjem predstavlja intimnu duh kihotizma, njegovu esenciju i njegov rezon postojanja, no ako slavu i čuvenje on ne postiže pobjeđujući gorostase i ispravljanjem krivdi i nepravdi, onda to čini pojenjem na mjesečini i pastirskim živovanjem. Radi se zapravo o tome da ovjekovječimo ime ne samo u sadašnjem vijeku nego i u budućim vijecima, da živujemo u spomenu ljudi. Radi se o tome da se ne umre! Da se ne umre! Ne umre! To je konačni i posljednji rezon, rezon rezonâ kihotskog ludila. Žudnja za životom, žudnja za vječnim životom – ona ti je podarila besmrtni život, senor moj, Don Quijote; san tvoga života bio je i jest san o neumiranje. (…)

Unamuno [~mu’no], Miguel de, španjolski književnik i filozof (Bilbao, 29. IX. 1864 – Salamanca, 31. XII. 1936). Od 1892. bio profesor grčkog jezika na Sveučilištu u Salamanci, gdje je bio i rektor (1901–14. i od 1931). Za diktature Miguela Prima de Rivere (1924–30) u progonstvu u Francuskoj, umro je u kućnom pritvoru pošto je 1936. javno izrazio neslaganje s politikom Falange. Javnim, otvorenim i dramatizmom prožetim iznošenjem vlastitih razmišljanja, osjećaja i iskustava vjerskoga života nadahnuo je naraštaje španjolskih pisaca: E. R. Curtius ga je zbog takva položaja javne figure par excellence nazvao excitator Hispaniae. U obliku pisama ili novinskih tekstova polemizirao je sa španjolskim i inozemnim intelektualcima. Najpoznatiji je po filozofskom ogledu O tragičnom osjećanju života (Del sentimiento trágico de la vida, 1913), u kojem raspravlja o ljudskoj egzistenciji iz očišta borbe razuma i vjere. Povijest ljudskoga mišljenja odlikuje se sukobom vjere i razuma, čovjekove smrtnosti i težnje za besmrtnošću. To donosi metafizičku tjeskobu, ali se iz nje rađaju vjera, nada i ljubav, jer se Bog objavljuje putem srca. Prema Unamunu, najdublji pokretač čovjekova djelovanja, izvor filozofije i religije, težnja je za besmrtnošću. U svojoj filozofiji života Unamuno je blizak S. Kierkegaardu; sam razum ne može naći konačnu svrhu, vjera izdiže vrijednosti života i donosi utjehu postojanju.