Izravnost i žestina u knjizi pjesama Josipe Gogić Žena žutih očiju jedan su od mogućih odgovora na ravnodušnost svijeta, odgovor koji neumorno veže riječi i život nemajući samilosti “prema ranjenim dušama”. Jednostavnim, preciznim i domišljenim stihovima provjerava se nulta točka vlastitog jezika, onoga jezika koji u dijaboličnim figurama, prizorima i pjesničkim slikama govori o sumnji i strasti, o vjetru, nemiru i prolaznosti…

Tijelo, zaborav tijela (ovisnost i poniznost, predaja i tišina), nosiva je struktura knjige pjesama u kojoj se prepleću obziri i strasti, sljepoća i boje, djeca i odrasli, ali i sumnje koje opsjedaju onu koja piše o proganjanju, daljini, oku, srcu, večeri, zanosu, raspadanju i smrti… Uporno se vraćajući samoj sebi, poezija u knjizi Josipe Gogić Žena žutih očiju, s okrutnošću i sjetom, istodobno, otvara krug života i smrti, trajanja i nestanka, vjerujući da će tako pronaći svoj početak, svoga čitatelja. (Miroslav Mićanović)

POVRATAK

Rijeka otključava cvjetove.

Zrak je gust i zelen
pa vodu začinjavamo s pola limuna
i dva prstohvata morske soli.
Pretvaramo se da smo na moru.

Lice moje sestre postaje sve čišće i otvorenije.
Kao i moje: prazna predjela
poprimaju okruglast, ženstveniji oblik.

Bez obzira koliko smo dugo odsutne,
rijeka će nas uvijek dočekati
raširenih cvjetova.

***

RUJAN

Život nikada ne može biti bolji
nego u rujnu: miris svježeg papira
i neke nove kože.

Tu i tamo anđeli ostave pokoje pero
kao znak nadolazeće kiše.

Nikada nećemo biti jaki kao priroda
koja se neprimjetno poput zmije
kreće iz ljeta u jesen.