Da je psovka književni postupak, znamo još od Janka Polića Kamova. Jedno stoljeće poslije, Vedrana Rudan pokazuje nam da je još uvijek jednako efikasan i uznemirujući kao i u vrijeme najvećeg riječkog pisca.

Nakon što u prologu objasni zašto psuje (zato što se nikome ne mora dodvoravati, ‘zato što nije u sukobu interesa nego u sukobu sa svijetom i samom sobom’, zato što ne pristaje na tezu da ‘baba njenih godina treba u miru čekati smrt’, zato što želi pisati ono što misli bez obzira što drugi zbog toga mislili o njoj…) Vedrana Rudan u jednako furioznom ritmu odgovara na pitanja: Čemu služe žene, Čemu služe muškarci, Čemu služe djeca, Čemu služi Hrvatska i Čemu služi život.

Svakoj od tih tema posvećeno je desetak tekstova, a nakon što ih pročitate, potpuno vam je jasno čemu služi Vedrana Rudan.