Još mi je nejasno što me to goni na pisanje. Vjerojatno vlastite predrasude i želja da iste postanu javna stvar. Ima u istini urodena moć svidanja, ako joj se ne pridoda ništa uvredljiva, piše Erazmo Roterdamski uvjeren u snagu pisane riječi. Ali taj je darak ipak samo ludama namijenjen. Onima što istinu odijevaju u prštavi smijeh, inače bi teško preživjeli svoje poslanje i civilizacijsko čistunstvo – nemilosrdnu revnost „običnog malog čovjeka” koja prije ili kasnije zaskoči i one najsnažnije. U svakoj šali ima malo šale, sve ostalo samo je gruba istina izrečena rugljivim smijehom obješenjačkog veselja. Ja bih u toj doskočici ,,istinu” zamijenio s predrasudom”, jer ništa čovjek tako ne obožava i nikome tako vjerno ne služi kao vlastitoj predrasudi. I ništa bez strasti i zanosa nepromišljene iskrenosti, bez grčeva smijeha na granici plača kad se dvije grimase stope u jednu i lice okupaju suzama.
Da bi male svakodnevne istine izašle na vidjelo, kočnice razuma moraju se pregrijati i prepustiti dražima nesmotrenosti. Za velike i kanonizirane moralne i povijesne istine pobrinut će se netko daleko mudriji, sustavniji i razboritiji od mene. Obično su to vrlo spretne,,moralne vertikale”, stupovi društva: prave stijene i teško savladive litice uzoritosti, često domišljati nakupci riječima i prigodnim mudrosnicama.
Još za mladosti primio sam milost da smijem misliti svojom glavom i znam da je bilo skupo plaćeno, možda i precijenjeno, no vrijedilo je svake izgovorene i napisane riječi. Napisao sam beskrajno subjektivan tekst pun predrasuda, tj. vlastitih istina, ali što bismo bez njih, predrasuda i po čemu bi nas prepoznali?
