Veliki dan  – pripovijetke

“Petar Kragić bio je jedan od najneobičnijih ljudi naše planete. Mnogi su to dobro primjećivali, a i on se čak ponosio sobom, gdjekad i oholio. Odista neobičan čovjek, sasvim mimo druge, kako je kazivala svaka žilica pod njegovom nježnoružičastom kožom, kazivala tu osebujnost njegovu. Gledajte, molim vas, počnemo li samo s obličjem, od vanjštine mu: koliko li se on razlikovao od svih ostalih tih i tih, osobito onih što su živjeli oko njega, ogledalima da se vidi u njima. Od vanjštine, jest. Pazite: kosa, ne kao u drugih ljudi, već sasvim crna, a oči, tko bi ih mogao opisati, nitko ne bi.

Čudna li, prečudna čuda, jedno mu oko zeleno-zeleno, a drugo na dlaku isto, s crnim središtem zjenice, rupice, naprosto divne oči Petra Kragića, nitko takvima ne gleda svijet. Brada malo isturena, zamislite, isturena drsko naprijed i strši u prostor, hrid od mesa. Usta, ah, vjerovali ili ne vjerovali, nesvakidašnja usta bila u njega, donja usnica debela i mesnata, kao prignječena od nasilne gornje, u Petra Kragića. On je sve ovo o sebi u tuđem ogledalu predobro znao i ponosio se svojim obličjem, čak se i uzoholio ponekad, ne bezrazložno.

A baš danas bio je taj dan.

Natprirodno plemenit čovjek bijaše Petar Kragić, pa njemu nije nikad bilo svejedno, muče li se drugi ti i ti ljudi ili provode lakolagodan život, nalik na njegov blaženi; ćutio je uvijek samilost prema drugome i želio je pomoći gdje se god može i kako god. I danas, ustajući iz vodoravne postelje, noge ispružene ticalom, premišljao je misli o svim onim suputnicima na kugli, koji tavore prazan život bez događaja, doživljaja i dometa, besmislen i nemaštovit.

Malne mu je pomisao na tuge i zlopaćenje zamutila sreću, ali se on spremno kleo da će za godinu ili dvije, čim postane moćnik, pomoći svima tima i tima da budu nalik na nj, ne samo ogledala, da odražavaju blijesak i sjaj drugih, oholica nadmoćnih. Ticalo se nogom spustilo na tlo, na mekani sag dronjka, a Petar Kragić duboko uzdahnuo i izdahnuo, opijen svime.”