“U tunelu usred mraka”, urnebesna je crna komedija engleskog pisca srednje generacije Tibora Fischera.
Priča se odvija u Mađarskoj, pedesetih godina, KP je na djelu, a pisac prati avanture članova KK Lokomotiva koji zahvaljujući aktivnom bavljenju sportom uspijevaju izbjeći partijske protokole, naputke i ideološke zadatke. Ali osim košarke dečke najviše zanimaju djevojke jer “ komunizam i celibat … to je ipak malo previše”.

Duhovito i cinično Fischer je uspio pokazati procese totalitarizma koji u većini slučajeva samo kumulira nevolje: neefikasnost, nasilje, dezorganizaciju i megalomaniju. Pripovijedanje i poznavanje situacije je potpuno vjerodostojno budući je Fischer sin mađarskih prebjega, a od 1988. do 1990. bio je dopisnik Daily Telegrafa iz Budimpešte.

‘…Uvijek su putovali goli. Nije se više sjećao kako je ni zašto do toga došlo, ali postalo je to nepovredivo pravilo za momčad Lokomotive dok su utakmicu za utakmicom prelazili s jednog kraja zemlje na drugi. Uvijek su putovali u luksuznom vagonu (posebno izrađenom za Waffen SS, da SS-u omogući pljačku umjetničkih djela diljem Europe, a znalcima željeznice vrlo dobro poznatom kao vagon bez premca na tračnicama) i uvijek su putovali goli.

Roka, Gvurkovics, Demeter, Banhegvi i Pataki kartali su za stolom od mahagonija, nekadašnjim antikvitetom što je izgubio vrijednost od godina namjernih i slučajnih oštećenja: krugova koje su ostavljale čaše, udaraca, ožeglina od opušaka. Momčad Lokomotive s ponosom je zadržala stol koji je bio suviše nezgrapan da se ponese u vrijeme bijega, unatoč njegovoj velikoj vrijednosti kao simbola raskoši kolektiva. Tko je to snovao? Tko je bio obavještajac?….’