“U prvom krugu” (asocijacija na prvi, “privilegirani” krug Danteovoga pakla) rekreira piščevo iskustvo prvih godina zatvora, kada je radio u šaraški, znanstveno-tehničkoj ustanovi za logoraše znanstvenike. Glavni lik, Gljeb Neržin, opet je utjelovljenje samoga autora, a prikazane su i neke druge osobe koje su igrale važnu ulogu u Solženjicinovu životu (njegova prva žena, prijatelj Lev Kopeljev, rusko-židovski komunistički “vjernik”, po struci germanist, dan u liku Leva Rubina). Mnogobrojne niti ovoga djela imaju tematsku srodnost s prethodnim djelom: satira je nazočna na svim razinama, a poglavito u sarkastičnom portretu Staljina (u doba njegova sukoba s Titom); moralna kušnja u mješavini prijetnji i zavodljivih ponuda zatvorskih vlasti. Realistički je prikazan život izvan logora za znanstvenike i u njemu. No, kao i prethodni roman, i ovo Solženjicinovo djelo uspijeva ponoviti čudo ruske klasične proze koju je Thomas Mann ne bez razloga prozvao “svetom”: vjeru u pobjedu hrabrosti i veličinu ljudskosti, koja je ukorijenjena u kršćanskom poimanju bitno spiritualnoga dostojanstva ljudskoga bića.

“U govoru prigodom primanja Nobelove nagrade uspoređuje položaj kršćana u Staljinovu režimu s onim u poganskome Rimu. Već u školskim danima piše pjesme, čita klasična ruska književna djela. Oduševljen je Dostojevskim i Tolstojem. Kao izvrstan student, a bez dovoljne materijalne potpore, dobio je – kakve li ironije sudbine – Staljinovu nagradu. Posve je naravno što gotovo odmah nakon završena studija fizike i matematike te pohađanja predavanja na fakultetu u Rostovu na Donu iz povijesti, književnosti i filozofije. Te kratkoga razdoblja učiteljevanja kao oduševljeni dragovoljac odlazi u rat. Počeo je vojevanje u konjaništvu, ali ubrzo prelazi u artiljerijsku jedinicu. Gdje postaje kapetan. To ratno iskustvo dobro će mu doći u nekim djelima, kao Kolovoz četrnaeste, odnosno Crveni kotač. Više je puta nagrađivan. Početkom 1944. godine umrla mu je majka, što je on saznao tek tri mjeseca poslije. A onda osuda! Grijeh mu je bio što je u vrijeme rata, po nesreći ili – književno govoreći po sreći (teško je reći)… Spomenuo u pismu prijatelju Nikolaju Vitkeviču. S kojim se na bojišnici više puta susretao 1943. godine – Staljina i staljinizam, iako diktatora poimence nije spominjao. Obojica su 1945. uhićena.”

Preuzeto s: https://www.matica.hr/hr/592/aleksandar-isajevic-solzenjicin-19182008-29683/