Jednom davno, u jednoj dalekoj zemlji živjeli su kralj i kraljica. Jako su se voljeli i svaki dan su priželjkivali da imaju dijete. Ali godinama su dugo čekali i čekali i skoro se prestali nadati.

Jednog dana kada se kraljica kupala u jezeru, iz jezera je iskočila žaba i rekla kraljici da će joj se ispuniti želja – prije nego prođe godinu dana, dobit će malu djevojčicu.

I kako je žaba prorekla, tako se i dogodilo; a kraljica je rodila tako lijepu kćer da se kralj nije mogao suzdržati od radosti te je odlučio napraviti najveću gozbu koju je dvor vidio.

Ne samo da je pozvao svoje rođake, prijatelje i poznanike, nego i vile da budu ljubazne i daruju dijete. U njegovom kraljevstvu je bilo trinaest vila, ali kako je imao samo dvanaest zlatnih tanjura za jelo, jednu od njih nije mogao pozvati.

Proslava je bila najveća koju je itko vidio, a kako joj se bližio kraj, vile su prilazile djetetu i svaka je djevojčici poklonila jednu vrlinu: jedna ljepotu, druga najljepši glas na svijetu, treća bogatstvo, i tako dalje, što god se na svijetu može poželjeti.

I kad je njih jedanaest reklo svoje, uđe nepozvana trinaesta, goreći od želje za osvetom. Bez pozdrava i poštovanja, vikne iz sveg glasa svoju kletvu da će se u petnaestoj godini života princeza ubosti vretenom i umrijeti.

Više nije progovorila ni jednu riječ, samo se okrenula i napustila dvoranu. Svi su bili prestravljeni njezinim riječima.

Ali, dvanaesta vila još nije darivala djevojčicu, pa pokuša prekinuti zlo proročanstvo. Ali nije uspjela. Zato ga je ublažila i rekla da će se princeza ubosti na vreteno, ali neće umrijeti, nego će zaspati na sto godina. A s njom će zaspati i cijelo kraljevstvo.

Kralj, želeći spasiti svoje dijete od ove nesreće, dao je zapovijed da se sva vretena u njegovom kraljevstvu spale.

Djevojka je za to vrijeme rasla, okićena svim darovima vila. I bila je tako ljupka, skromna, draga, dobra i pametna, da nitko tko ju je vidio nije mogao a da ju ne zavoli.

Jednog dana, kada joj je bilo već petnaest godina, kralj i kraljica su odjahali na put, a djevojka je ostala sama u dvorcu. Lutala je po svim zakucima i kutovima, po svim odajama i salonima, kamo ju je mašta nosila, dok na kraju nije stigla do stare kule.

Popela se uskim zavojitim stubama koje su vodile do malih vrata. Iz brave je virio zahrđali ključ. Znatiželjna, ona okrene ključ, i vrata se otvore, a tamo u sobici sjedi starica s vretenom i marljivo prede svoj lan.

Djevojka ju ljubazno pozdravi i upita što to radi i što to okreće. Obzirom da je kralj dao spaliti sva vretena na svom dvoru, djevojka nikad nije vidjela jedno.

Ona uzme u ruke vreteno i počne presti, ali tek što ga je dotakla ispunilo se zlo proročanstvo, pa se ubola u prst. Odmah joj se počelo spavati. Pala je na krevet koji se tamo nalazio i pala u duboki san.

I ovaj san obuze cijeli dvorac. Kralj i kraljica, koji su se vratili i bili u velikoj dvorani, zaspali su čvrstim snom, a s njima i cijeli dvor. Konji u svojim boksevima, psi u dvorištu, golubovi na krovu, muhe na zidu, sama vatra koja je treperila na ognjištu, utihnuli su i zaspali kao i ostali.

I meso na ražnju se prestalo peći, a kuhar, koji je kanio povući učenika za kosu zbog neke greške koju je napravio, pusti ga i zaspe. I vjetar je prestao, i nijedan list nije pao sa drveća oko dvorca.

Sve je stalo, osim žive ograde od trnja koja je rasla oko dvorca sve dok napokon cijeli dvorac nije bio skriven od pogleda. I ništa se od njega nije moglo vidjeti osim male kule na vrhu…