Trbuh Pariza – Emile Zola

Stanje proizvoda: odlično.

Trbuh Pariza: U dubokoj tišini, pustom širokom ulicom uspinjala su se povrćarska kola prema Parizu; kotači su ritmički drndali i njihova je jeka udarala o pročelja kuća koje su pozaspale s obje strane iza nejasnih linija brijestova. Na mostu Neuillv pridružile su se taljige kupusa i taljige graška osmorim kolima repe i mrkve, što su dolazila iz Nanterra; konji su išli sami, oborene glave, izdržljivim i tromim hodom koji je uzbrdica još usporavala. Gore, na tovaru povrća, vozači su drijemali s uzdama u šakama, ispruživši se potrbuške, pokriti crno i sivo ispruganim kabanicama.

Na izlasku iz tame osvijetlila bi plinska svjetiljka čavle cipela, modri rukav bluze, vrh kape, što se nazirala među golemim crvenim svežnjevima mrkve, bijelim svežnjevima repe, bujnim zelenilom graška i kupusa. I na susjednim cestama najavljivao je udaljeni štropot kola slične prijevoze; čitav metež koji je u dva sata izjutra presijecao tminu i tvrdi san te uljuljkivao crni grad štropoćući namirnicama pri prolazu.

Zola je nastojao što vjerodostojnije prikazati »odsječak života« (la tranche de vie), pa je istraživao područja i sredine kojima se bavio: spuštao se u rudnik, vozio željeznicom, posjećivao pariške siromašne četvrti; naime, odredba naturalizma kao moderne znanosti primijenjene u književnosti za njega je podrazumijevala promatranje i eksperiment radi otkrivanja istinskih pokretača ljudske naravi. Istodobno je bio blisko povezan s onodobnim slikarskim i glazbenim smjerovima (E. Manet, P. Cézanne, R. Wagner i dr.) pa je u djela uklapao impresionističke slike i lajtmotivske poveznice.

Zolinu teoriju naturalizma prihvatili su mnogobrojni književnici, od Italije (dio verista) do SAD-a pa i Japana, gdje je nastala »naturalistička škola«. U Hrvatskoj su se razvile burne polemike oko uvođenja »Zolina« naturalizma u književnost (E. Kumičić, J. Ibler, Đ. Galac, J. Pasarić, E. Podolski, J. Čedomil).