Mnogima od nas najdraža uspomena na djetinjstvo je magloviti okus slastice kakvu su znale pripremiti samo bake po najstarijim receptima prenošenim usmenom predajom. Oni drugi, koji imaju i danas sreću uživati u tradicionalnim kolačima to mogu zahvaliti ponovno svojim bakama i majkama koje ustrajno prenose svoja znanja i tajne nasljednicama – novim majstoricama slatkog umijeća.

U današnje vrijeme, kada ljudi imaju sve manje vremena i strpljenja tradicija postaje nebitna, a prirodna ljudska potreba za slatkim nadomješta se industrijskim, uglavnom ne previše zdravim proizvodima. Umjetni okusi nisu ni sjena onoga što suvremeni čovjek nesvjesno traži kupujući u hipermarketima slastice proizvedene u masovnim količinama. Uz to, sve rjeđi pokušaji žena da same proizvedu kolač koji će njih same i njihove najbliže podsjetiti na vremena u kojima su vrijeme i kvaliteta okusa imali sasvim drugu vrijednost, bez pravog temelja nisu uvijek najuspješniji. Stoga se pribjegava modificiranju recepata, skraćivanju postupka, zamjenjivanju prokušanih i stoljećima potvrđivanih namirnica modernijima. Rezultati, naravno, sve manje zadovoljavaju. Ostaje samo kratkotrajno poluzadovoljstvo uživanja u slasticama koje zasigurno neće ostaviti onakav trag u sjećanju kakav su ostavljali kolači naših baka.

Marcel Proust koji bi danas bio dijete teško bi kao odrastao čovjek ostvario povratak u prošlost okusom danas masovno dostupnih kolača.
Da ne bi došlo do potpunog prekida tankih niti koje nas vezuje s prošlošću potrebno je uložiti napora i od baka prepunih znanja zatražiti ključeve prošlosti uobličene u tradicionalnim receptima za domaće kolače.