Drugo izdanje knjige iz 1976. godine dramaturga, dramatologa, redatelja, sveučilišnog profesora, ali i doktora filozofije, germanista te poznavatelja klasične filologije, ključno je djelo hrvatske teatrologije i prvi cjeloviti pristup teorijskim problemima dramaturgije u nas. Uz ovo izdanje objavljena je uvodna studija Sibile Petlevski o Švacovu i značaju ove knjige, koja je i danas rijedak primjer filozofski utemeljene studije hrvatske teatrologije. Na kraju knjige je bilješka o autoru.
Švacov, Vladan, hrvatski teatrolog i kazališni redatelj (Zagreb, 27. XI. 1930 – Zagreb, 24. III. 2004). Diplomirao je 1954. filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. i doktorirao (Mogućnost tumačenja dramatskog izraza iz temelja egzistencijalne ontologije), te 1961. režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), gdje je pokrenuo i od 1962. predavao na studiju dramaturgije (1978–80. dekan Akademije). Osim znanstvenih radova iz područja dramaturgije, estetike i književne kritike, objavio je knjige Temelji dramaturgije (1976) i Antička dramaturgija (2014). U kazalištima u Hrvatskoj i BiH ostvario je više od 40 režija, istaknuvši se u glazbenoscenskim postavama Gaetana Donizettija, Bertolta Brechta i Kurta Weilla, Giacoma Puccinija, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Vatroslava Lisinskoga, Blagoja Berse, Jakova Gotovca, Johanna Straussa ml. i Jacquesa Offenbacha. Preveo je šezdesetak libreta s njemačkoga, francuskoga i talijanskoga jezika.
