Sumrak idola, Ecce Homo, Dionizovi ditirambi – Friedrich Nietzsche

Stanje proizvoda: novo

Među mojim spisima zasebno stoji moj Zaratustra. Njime sam ljudskom rodu dao najveći poklon koji mu je dosad dan. Ta knjiga, s glasom koji prelazi tisućljeća, nije samo naj-uzvišenija knjiga koja postoji, prava knjiga visinskog zraka – čitava činjenica čovjek leži na ogromnoj udaljenosti ispod nje —, ona je i najdublja, rođena iz najunutarnjijeg obilja istine, neiscrpan zdenac u koji se nijedno vje-dro ne spusti a da se ne vrati gore puno zlata i dobrote. Tu ne govori nikakav “profet”, nijedan od onih groznih polutana bolesti i volje za moć koje se naziva osnivačima religija. Mora se prije svega pravilno čuti ton koji dolazi iz tih usta, taj halkionski ton, da se ne bi na mizeran način nanijelo nepravdu smislu njegove mudrosti. “Najtiše riječi su one koje donose oluju, misli koje dolaze na golubIjim nogama upravljaju svijetom.” (…)
Tu ne govori nikakav fanatik, tu se ne “propovijeda”, tu se ne zahtijeva vjerovanje: iz beskrajnog obilja svjetla i dubine sreće pada kap po kap, riječ po riječ – nježna polaga-nost je tempo tih govora. (…)

Ovdje prevedeni spisi potječu iz posljednje godine aktivnog života ovog filozofa i predstavljaju svojevrstan, manje ili više svjestan, oproštaj od relativno kratkotrajnog, ali u svakom pogledu burnog i iscrpljujućeg filozofijskog hrvanja s realnošću. U svakome od njih se na neki način zaokružuje nešto od onoga što je kod Nietzschea već prije prisutno: sabiru se središnje misli, teme, donose refleksije na prethodno objavljena djela i na određena životna iskustva. Kasni spis “Sumrak idola” sažet je i snažan pokušaj da se jednom za svagda izbije tlo metafizici i na njoj utemeljenom moralu, te time utre put njihovu prevladavanju. U spisu “Ecce homo” autor iznosi svoje refleksije vezane uz vlastita djela, te komentira činjenice i cjelinu svoga života. “Dionizovi ditirambi” pokušaj su poetskog nadilaženja razgraničenja pjesničkoga izražaja te proznog i filozofskog diskursa.