Psihološki roman Stranac Albert Camus objavio je 1942. godine. Ovaj je pisac unutar teorije egzistencijalizma vrhunski razvio filozofiju apsurda. Koju dijelimo na fazu apsurda i fazu pobune. Likovi poput Mersaulta i Sizifa ne opiru se apsurdu i ne bježe od besmislenosti života… već ga prihvaćaju i žive život po načelima teorije apsurda.
Tek u fazi pobune moguće je, nakon prihvaćanja apsurda, tražiti smisao postojanja i osjećanje za druge, a i sebe samoga. Djelo pripada razdoblju kasnog modernizma čija su glavna obilježja pojedinac u prvome planu, duboka psihološka karakterizacija kompleksnih glavnih likova, subjektivan pripovjedač i apsurd.
Iako je pripovjedač u djelu subjektivan… Mersaultovo pripovijedanje zapravo vrlo objektivno, hladno, realno i detaljno dočarava njegov život i sve što ga okružuje.
Zanimljiva kompozicija romana u dva dijela donosi uvid u misli i život glavnog lika dok je na slobodi. Te njegovu svakodnevicu u ćeliji nakon što počini ubojstvo. Atmosfera djela Stranac slična je Kafkinoj prozi. Nema sve tipične modernističke elemente, već vlada sažet i hladan izričaj.
Roman obuhvaća Mersaultov život od dana kad je saznao da mu je umrla majka, pa sve do njegove vlastite smrti koju iščekuje u zatvoru. Djelo je Camus napisao tehnikom solilokvija, podvrstom monologa, tijekom koje pratimo ispovijest glavnoga lika. Koji potpuno sam, pomiren sa sudbinom očekuje da ga odvedu na pogubljenje.
Naslov romana vjerno prikazuje najdublju karakternu crtu glavnoga lika. Mersault je stranac za cijelo društvo koje ga osuđuje i ne prihvaća. A posebno je otuđen radi apsurdnog načina života kojime živi. Iako je čitav život proveo dangubeći, Mersault je nakon što mu je određena smrtna kazna osjetio nagli poriv za življenjem. I ispunjenjem života. Ti su ga osjećaji prisjetili na zadnje dane života njegove majke. Naime, u ubožnici je saznao da je našla zaručnika i trudila se što više toga proživjeti. Svjestan činjenice da je to samo prividan osjećaj, Mersault je sjedio i iščekivao smrt.
Čitava psiha i proživljavanje svih događaja glavnoga lika svedeni su na osjetilne podražaje što je Camus postigao tehnikom redukcije u prikazu Mersaulta. Lišen bilo kakvih osjećaja, Mersault je tijekom suđenja prvi put osjetio potrebu da nekoga zagrli. Odnos susjeda Salamana sa psom preneseno je značenje loših i površnih ljudskih odnosa koji su karakteristični za ovo djelo, ponajprije jer glavni lik nema potrebe vezati se uz nekoga, a i ljudi koji ga okružuju u svojim životima imaju nekvalitetne veze i narušene morale.
Metafora apsurda je i priča o siromašnom čovjeku iz čehoslovačkog sela kojega su ubile i opljačkale majka i sestra jer ga nisu prepoznale. Lik Mersaulta savršen je prikaz egzistencijalističkog junaka koji sve proživljava čisto fizički, bez osjećaja i dubljih razmišljanja, a čak smatra i da se život ne treba ispitivati, te da ga zapravo nije vrijedno živjeti.
