Sto godina samoće – Gabriel Garcia Marquez

Stanje proizvoda: vrlo dobro.

O naslovu Sto godina samoće:

Mnogo godina kasnije, pred švedskim akademicima koji su mu uručili Nobelovu nagradu za književnost, Gabriel Garcia Marquez (1928.) u lanenom odijelu, s žutom ružom u zapećku, prisjetio se onog davnog poslijepodneva kad je rukopis Sto godina samoće iz lokalnog poštanskog ureda bio poslan nakladniku. Taj roman je Garcia Marquez pisao gotovo pune dvije godine ne obazirući se ni na koga. Ponajmanje, čini se, na vlastitu obitelj.

Roman je objavljen 1967. godine i odmah doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike. Prva naklada je iščezla s knjižarskih polica u samo nekoliko dana. Roman ”Sto godina samoće”je uostalom i glavni razlog zašto je Garcia Marquez dobio nagradu Švedske akademije za književnost godine 1982.

Mnogo godina kasnije, romanu ”Sto godina samoće” prišivena je oznaka magičnog realizma, iako su čitatelji u Latinskoj Americi taj predivan roman čitali kao najobičniji realistički roman – no to je bio roman koji je na veličanstven način govorio o njima samima, o njihovim obiteljima, ratovima, suzama, mukama i ljubavi.
”Mislim da je ta čudovišna stvarnost zaslužila Nobelovu nagradu” rekao je sam Garcia Marquez na svečanoj dodjeli.

Puna četiri desetljeća nakon prvog izdanja, hrvatski čitatelj ima sjajnu priliku da čitajući novo izdanje romana ‘Sto godina samoće”- u novom i izvrsnom prijevodu Nine Lanović – provjeri koliko je Garcia Marquez imao pravo.

Autor

García Márquez Gabriel, kolumbijski književnik i novinar (Aracataca, 6. III. 1927 – Ciudad de México, 17. IV. 2014). Jedan od najznačajnijih hispanofonskih pisaca, najčitaniji među književnicima hispanoameričkoga booma u svjetskoj književnosti XX. st., dobitnik Nobelove nagrade 1982., čiji je glasoviti roman Sto godina samoće vrhunsko ostvarenje magijskoga realizma. Trajno zaokupljen srazom tradicije i moderniteta te mogućnošću mitologizacije zbilje, u svojim je djelima, istodobno lokalnoga, kontinentalnoga i svjetskoga dosega, razvijao teme samoće, sudbine, ljubavi, moći i nasilja, oblikujući pripovjedni imaginarij u kojem izmaštano i fantastično, nadnaravno i začudno supostoji sa svakodnevnim i povijesnim, odslikavajući burnu historijsku dijalektiku latinskoameričke civilizacije.

Živeći naizmjence u Meksiku i Kolumbiji, od 1990-ih do ranih 2000-ih objavljuje raznovrsna djela koja sadržavaju gotovo sve elemente i razvojne faze njegove poetike, stilske zaštitne znakove (hiperbola, antiteza, sentencioznost, izmještanje), formalna poigravanja isprobana u ranijim djelima te nove razradbe motivsko-tematskih preokupacija: zbirku pripovijedaka Dvanaest hodočasnika (Doce cuentos peregrinos, 1992), roman O ljubavi i drugim nečistim silama …