Stjenice – Martina Vidaić

Stanje proizvoda: novo. Zapakirano.

Ulomak naslova Stjenice:

“U prvom sam trenutku zaista zaboravila na svijeću. Ali, kad sam zastala na pragu ulaznih vrata i okrenula se, morala sam je vidjeti kroz rastvorena vrata između kuhinje i dnevnog boravka.

Nalet svježeg zraka iz otvorenog hodnika zacijelo je zaljuljao plamen. To sam morala primijetiti, zar ne? Mislim da i jesam primijetila, ali tada još nije bilo nikakve namjere. Naprosto sam gledala u taj gorući podignuti palac kao da gledam u isključeni plin, ili ugašenu žarulju, ili zatvorenu vodu.

Kao da baš tako treba biti kad se napušta stan. Čak i to što sam se vratila dva koraka i strpala u torbu gaćice koje su se sušile na prozorskoj dasci, bilo je samo rezultat istog zbunjujućeg automatizma. Tek kad sam zalupila vrata za sobom i sjetila se da su mi ključevi od protuprovalne brave, koja se, naravno, ne da otvoriti izvana, ostali u stanu, znala sam da u taj stan više neću ući. Pala mi je doduše na um mogućnost da nazovem stanodavca i tražim rezervni ključ, ali samo kao previše komplicirana teorija, nešto gotovo neizvedivo u stvarnosti. Uostalom, svi su mi uređaji ostali unutra.

Još sam nekoliko trenutaka stajala pred vratima, osluškujući, ni sama ne znajući što, a onda sam naprosto – krenula. Jesi li ikada napravila nešto zbilja nedopustivo, Hladna? Uništila vrijednu vintage lampu, ubila nekog, zapalila tuđi stan?

Kažu da se u tim trenucima osoba osjeća živom kao nikada do tad. Istina, ali ne na način na koji možda zamišljaš. Ne onako kako se osjećaju oni koji su za dlaku izbjegli smrt: moćno kao da im je tijelo vraćeno da suverenije vladaju njime. Ne, ovdje nije postojala svijest o tijelu. Osjećala sam se, kako da kažem, kao životinja. Ne mislim pritom na neki oblik kajanja ili samoprijekornosti. Nisam se osjećala kao ljudsko biće koje misli: ja sam životinja. Ne, ja uistinu jesam bila životinja. Životinja u bijegu koju su iza svakog dvorišnog prozora vrebali svjedoci.”

O romanu

Mlada i uspješna arhitektica Gorana Hrabrov napušta svoj unajmljeni stan na zagrebačkom Medveščaku i silazi u grad. Gorana je bjegunica, iza nje su dva moguća zločina, ali grad je na to sasvim ravnodušan, on bruji i živi, ustobočen u zgradama koje su stanovnici podigli u obranu od svojih strahova.

Prolazeći gradom s junakinjom, otkrivamo arhitekturu brutalne ružnoće i ocvale ljepote… ljude koji statiraju u životu grada, a potom postupno prelazimo s arhitekture grada na arhitekturu porodice… na zdanje od frankenštajnskih soba koje se s rođenjem svakog novog djeteta dodaju početnoj, nikad dovršenoj strukturi. U trilerski napetoj atmosferi izranjaju, jedan po jedan, članovi Goranine obitelji… njezine starije sestre, braća, nećaci i njihova djeca, u labirintu u čijem središtu leži majka na samrti.

Autorica

Nakon zapaženog romana “Anatomija štakora”, Martina Vidaić, nagrađivana pjesnikinja i prozaistica te ovogodišnja dobitnica Nagrade Janko Polić Kamov, u svom novom djelu “Stjenice” ponovo otkriva svoje vrhunsko pripovjedačko umijeće i moć da izgradi kompleksan, slojevit, no čvrsto vođen i pažljivo postavljen pripovjedni svijet, u čijem je središtu pusta egzistencija kroz koju propuhuje sad jedak sad nježan, ali uvijek razoran humor.

Martina Vidaić čitatelja poziva u one vrtoglave slojeve narativnog tkanja, ali i pripovjedačičine svijesti. Koji kad jednom ulove pažnju, više ne puštaju iz svoje moćne i halapljive struje. Umijeće kojim autorica vodi svoju junakinju u rekonstruiranju urušene kuće vlastite obitelji… ispod čije se težine i tajne vodi potraga i za vlastitim ja… postavlja “Stjenice” među vrhunska ostvarenja suvremenog hrvatskog romana.