Ta pjesma na ljubavni pogon samokritično govori o pogrešnim procjenama i njihovim prihvaćanjima i alkemijski spaja ljubav i poeziju, nadalje, dvije najčešće teme provučene kroz niz emotivnih stanja.

Dominiraju emocije zbunjenosti, razočaranosti, dezorijentiranost, tjeskobe, patos generalno, sve na podlozi trajnog prijepora sa svijetom i samim sobom, dakle barem dvostrukog, jednog koji se zrcali u drugom, a teško je reći koji je prvi.

Marko Tomaš je neoromantičan i kontradiktoran i to ne krije, on je uzvodni dandy u retro ruhu, boem u muci sređenog života i sretne ljubavi kojoj se često s čuđenjem obraća (već 28 godišnjih doba), kozmopolit koji zna da od sebe pobjeći ne može, čovjek alergičan na sliku koju je o sebi stvorio – koja se od njega emancipirala, nezainteresiran za uspjeh koji ga snalazi, a kojem daje goriva.

Rezimirajmo njime samim, kratkim kursom pjesme „Tomaš za početnike“: kucam nemogućnost pjesme za čovjeka / bez ikakvih uvjerenja izuzev ljubavi / koju toliko uporno kleveće da je zaslužio osvetu…

Kruno Lokotar