Taman čovjek s upaljenom bakljom trčao je ulicom jedne tužne noći u kasnu jesen. Malena djevojčica vidjela ga je kroz prozor svoje kuće u trenutku kada se probudila iz dosadnoga sna. Zatim je začula snažan pucanj iz puške i jadan, tužan krik. Sigurno su ubili čovjeka koji je trčao s bakljom. Ubrzo su se začuli udaljeni, brojni pucnji i galama naroda u obližnjemu zatvoru… Djevojčica je zaspala i zaboravila sve što je vidjela drugih dana: bila je premalena, i pamćenje i razbor ranoga djetinjstva zarasli su u njezinome tijelu u kasniji život. No do poznih godina u njoj je neočekivano i tužno ustajao i trčao bezimen čovjek – u blijedoj svjetlosti pamćenja – i ponovno stradavao u mraku prošlosti, u srcu odrasloga djeteta. Između gladi i sna, u trenutku ljubavi ili nekoj drugoj mladoj radosti — odjednom daleko, u dubini tijela, opet se začuo tužan krik mrtvaca, i mlada je žena odmah mijenjala svoj život – prekidala je ples, ako je plesala, koncentrirani]e i pouzdanije je radila, prekrivala je lice rukama, ako je bila sama. Te tmurne noći u kasnu jesen počela je listopadska revolucija — u gradu u kojemu je tada živjela Moskva Ivanovna Cestnova.