Naskoro poslije toga rodi kraljica kćerkicu, bijelu kao snijeg, rumenu kao krv, a kose crne kao ebanovina, i zato
je nazvaše Snjeguljicom. Kad se dijete rodilo, umrije mu majka.

Nakon godinu dana kralj se oženi drugom ženom, koja je bila lijepa, ali ohola i obijesna; nije podnosila da bi je itko ljepotom nadmašio. Imala je čudesno ogledalo, pa kad bi stala preda nj i ogledala se, govorila bi:

Zrcalo, zrcalo, prijatelju moj,
Tko je najljepši u zemlji svoj?

A ogledalo bi odgovorilo:

– Kraljice, vi ste najljepši, vi!

Bila je zadovoljna, jer je znala da ogledalo kazuje istinu.

Snjeguljica međutim rasla i svaki dan postajala ljepšom, pa u svojoj sedmoj godini bila lijepa kao vedar dan, ljepša i od same kraljice. Kad je kraljica opet zapitala ogledalo:

Zrcalo, zrcalo, prijatelju moj,
Tko je najljepši u zemlji svoj?

ono joj odgovori:

Ovdje ste, kraljice, ljepši od svih
Ali Snjeguljica je ljepša nego vi!

Nato se kraljica uplaši i sva pozeleni od zavisti. Od toga dana zadrhtala bi od bijesa, kad bi vidjela Snjeguljicu; tako ju je mrzila. Zavist i oholost rasle u srcu njezinu sve više, te nije imala mira ni noću ni danju. Napokon zovne nekog lovca:

– Odnesi to dijete u šumu! – reče kraljica. – Neću da mi je više pred očima. Ubij ga, a za dokaz treba da mi doneseš jetru i pluća.

Lovac posluša i odvede dijete, pa kad je trgnuo lovački nož, da Snjeguljici probode nedužno srce, djevojčica zaplače i zamoli ga:

– Ah, dragi lovče, ostavi me na životu, pobjeći ću u divlju šumu i nikad se neću vratiti!

Kako je bila lijepa, lovac se smilovao:

– Bježi, dakle, jadno dijete! – reče on. “Ionako će te naskoro izjesti divlje zvijeri”, pomisli u sebi.

Kao da mu se svalio kamen sa srca što nije trebalo da je ubije. A kako je upravo bila dotrčala mlada divlja svinja, zbode je, izvadi joj jetru i pluća i odnese kraljici kao znak da je ubio djevojčicu. Kuhar ih morao skuhati usoli, a zla ih žena pojela, uvjerena da su od Snjeguljice.