Sva dosadašnja povijesno-filozofijska istraživanja nisu još uvijek doprla do jednoznačnog određenja renesansnoga filozofijskog mišljenja. S povijesnim razdobljima što su slijedila renesansu (koju ćemo u najgrubljim crtama odrediti kao razdoblje između početka 14. i kraja 16. stoljeća) mijenjale su se vrijednosne ocjene renesansnog doživljaja svijeta i čovjekova položaja u njemu spram onoga u prethodnih i potonjih razdoblja.

Ova knjiga osvrnut će se na Hermesa Trismegista, čije ime nama današnjima gotovo ništa ne kazuje. No što je on značio za renesansne mislioce najbolje govori citat velikog ondašnjeg filozofa Ficina Florentinia. “Zvali su ga Trismegistom – trostruko velikim – jer bijaše filozof, najveći svećenik i najveći kralj. Kako piše Platon, među Egipćanima bijaše običaj da biraju svećenike među filozofima i kraljeve među svećenicima… Budući prvi među filozofima, on se je od prirodne filozofije i matematike uzdizao do kontemplacije bogova i prvi je vrlo učeno raspravljao o slavi boga, redu demona i seobi duša. On je ujedno prozvan i prvim pronalazačem teologije.