Alkemičarsko čudo

Želi se što? Želi se još jedanput doseći ono alkemičarsko čudo, pretvaranja riječi u himnu ljubavi, čija nam svečanost izmiče I pronalazi nas u svakodnevici. Pozvani smo da otkrijemo tajnu, ali mi smo samo vlasnici onoga što zajedno s drugima ne znamo i upravo nas to neznanje oslobađa odgovornosti što smo ušli u prostor čitanja koji podrazumijeva spremnost u sudioništvu riječi, riječi koje slave prošlo, sadašnje i buduće u jedinstvenoj snazi ljubavi i radosti života.

Figure koje prate poeziju na putu do zvijezda i natrag nastaju na razlici između djetinjstva i iskustva, skromnosti i pričanja: o prošlom, o sjećanju u kojem je potpunost i skladnost svijeta nenarušena i potpuna.

Može li povratak u čistoću vrste biti ozbiljniji simptom i znak izvan neposredne pjesničke odluke? Kako se nositi s poezijom koja se iscrpljuje u vjeri… da riječ stvara svijet i da je ona doista u svojoj referencijalnosti i protežnosti sposobna proizvoditi dobrotu i radost, trajati u začuđenosti? Je li to stanje nevine neupućenosti ili dragovoljno odricanje od svih drugih izama, pravaca i čuda u kojima se pjesničko pismo zatjecalo?

Dubina i beskraj koordinate su i uporišta poezije koja barata s nemirom i ljubomorom, zavišću ptica i svijeta koji se nije srodio s riječju o ljubavi i ne može joj parirati u svojoj jednoličnosti. Poezija čekanja i meditacije, imenovanje onoga čega nema, traženje mjesta sigurnosti i mira, tamo gdje je pozvana ona, ali i čitatelj koji mora pristati na tu vrstu vječne nade, vjere da je virus poezije prenosiv i tamo gdje su za sva druga iskustva i prakse vrata zaključana.

(Miroslav Mićanović)