Koliko je naših ljudi stradalo u Staljinovim koncentracionim logorima? Koliko ih je za vrijeme »čistki« ubijeno u zatvorskim podrumima Lubjanke ili Butirke, pa nisu ni stigli do logora?

Mnogo je pisano o pojedinim sudbinama, ali ukupnu sliku još uvijek nemamo. Najviše je ustanovio dr Ivan Očak, koji već tridesetak godina svestrano istražuje sudjelovanje Jugoslavena u Oktobarskoj revoluciji i u izgradnji Sovjetskog Saveza, pa je prateći sudbine tih ljudi došao do mnogih podataka i o njihovim stradanjima u »čistkama« i u logorima. Ovdje koristimo jednu njegovu informaciju, koju ovako zbirno zasad još nigdje nije objavio.

Poslije Oktobarske revolucije u Sovjetskom Savezu je ostalo izmedu 400 i 500 Jugoslavena, bivših ratnih zarobljenika, koji su većinom sudjelovali u građanskom ratu na strani Crvenih. Svi su oni tokom dvadesetih godina primili sovjetsko državljanstvo. U toku dvadesetih i u prvoj polovici tridesetih godina u Sovjetski Savez je iz Jugoslavije došlo nešto preko 100 političkih emigranata, koji se više nisu mogli vratiti u Jugoslaviju i ostali su na stalnom boravku u SSSR-u. Većinom su radili u aparatu Kominterne, u njenim raznim institutima, na političkim školama, a neki i u poduzećima.