Sibirski led u srcu 1-3 : Julius Jemeljanovič Baranovski

U gluhoj tišini sobe,uzalud dozivajući san,slušao sam resku i neljudsku viku stražara,jauke pretučenih i iznemoglih logoraša,lavež pasa,zvuk sirene,rzanje kozačkih konja,prasak leda na jeniseju,bat koraka u zatvorskom hodniku Ljubljanke,pucnjeve desetine za strijeljanje,prigušeno kuckanje na zid koje dopire iz susjedne ćelije i gromki štropot divovskog stabla što se pod udarcem sjekire ruši u prašumi Aleksejevke.
Noću dok bih otvorenih očiju buljio u sjene,polako bih se smirivao sjećajući se djetinjstva je li uopće moglo biti teže nego što je bilo,a ipak ostao je tu u tim slikama neki tihi sjaj davnih dana…
Odavno sam to znao i u najtežim se trenucima hrabrio da me moje djetinjstvo – sve one patnje,glad,neimaština,nepravda,prezir druge djece i njihovih roditelja – pripremilo za strahote koje mi je život donio.
Svjedočit ću o tome kako najbolje znam.