Nove pjesme treće zbirke “Sang” (francuski: krv) Alena Brleka zazivaju… ili možda bolje vraćaju poeziju… u njezinu svjetotvornu i praktično svetu dimenziju.

Ključna riječ zbirke je rekao, a nakon nje slijedi malo čudo poezije. Jer je izrečeno, time i stvoreno, a to je već posao za Boga. Drugo što je ključno i proizlazi iz prvoga jest ono neizrečeno, prešućeno, bijelo. A praznine su u ovoj poeziji, koja nije slučajno grafički uređena tako da se u moru bjeline riječi ističu. (jer su odabrane i prizvane). kondenzirano u pjesmi ‘Bog’ koja sadrži samo naslov. Njezin tekst je prazna, bijela stranica, nijemost i podloga za sve, ukupni nedohvatni izvor.

Nježna skrupuloznot pjesnikova kao da krv, sang pušta na snijeg… igraju se tu označiteljski i asocijativni lanci, svojim nenametljivim i mirnim stihovima. Koji svako malo iznenađuju i uzburkavaju duh… kroz svoje eidetske slike bude drevna i trajna pitanja u zadrijemanom ljudskom.

Oslanjaju se pjesme jedna o drugu i treću, zato im ponekad i nedostaje točka na kraju. Duh kao da se javlja kroz dah. naizdah, ovdje nježno se progovara o oštrom (Rekla si nježnost je nož, / u ruke mi spustila jutro.). o velikom i važnom (smrt fašizmu brza i trajna, bogu srednji rod), i sve tako lako i tiho… kao kada pada snijeg ili kola sang.

Kruno Lokotar