U ovom romanu anđeo Šamšiel, čuvar Edena, spoznaje dragocjenost ljudske duše – duše malog Matije i njegove majke, hrvatskog viteza Damira, pjesnika Siniše i Marte, koje je rat upoznao s dimenzijama u kojima prebiva Šamšiel. Oni su zbunjeni, ne razumiju što im se dogodilo, koja je razlika između sigurne smrti i smrti duše, ne shvaćaju anđelovu potrebu da ima glinu čovječjeg tijela. Žeđaju za osvetom, sumnjaju u Božju pravdenost, dok se Šamšiel čudi se okovima građanskog morala i ljudima koji grijeh opravdavaju univerzalnom nebitnošću. Šetnjom kroz poslijeratni Osijek i Vukovar Šamšiel nastoji izliječiti gorčinu koju njegovi suputnici nose u srcima, kako bi tako oprani shvatili da ih “mržnja ne zaslužuje”, da “iskrenost može izbrisati i najprljaviji grijeh” , a sve kako bi se ušuškali u Božje naručje.

“Svi su ljudi isti kad se rode, jer im je duša ista količinom i čistoćom. Oni se tek na raskrižjima počinju razlikovati, jer se nekima na putu duše istroše zbog loših i samoljubljivih odabira, ili izgube poput uplakane djece. Drugima duše postaju bistri, planinski izvori koji svoju živu vodu dijele sa svakim putnikom. Duše tih ljudi postaju toliko velike, da čežnjom i ljubavlju grle sve izgubljene ovoga svijeta.”

(opis preuzet sa bloga jedne čitateljice)