Putopisne priče iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza nastajale su u razdoblju između 1998., kad je autor otputovao u Armeniju, i 2012., za boravka u Kazahstanu. U međuvremenu je proputovao Azerbejdžan, Gruziju, Moldaviju, dvije međunarodno nepriznate državice Nagorno Karabah i Pridnjestrovlje, odnosno Transnjistriju, te Latviju, Litvu, Estoniju i Kalinjingradsku regiju koja je dio Ruske Federacije, iako s njome nema fizičkog kontakta.

Autor je žanrovski knjigu označio kao zbirku putopisnih priča kako bi sebi stvorio mogućnost za fiktivnu doradu pokoje slike ili lika, iako je najveći dio građe ipak putopisnog karaktera, a to znači da je utemeljen na istinitim doživljajima s putovanja.

Tragajući za unutarnjim motivima koji autora vode u neke od tih zemalja, knjiga se povremeno usmjerava prema intimnoj ispovijesti. Tako se putovanja kroz prostor prepleću s putovanjima u privatnu prošlost, a užasi tranzicije kojima autor svjedoči prigoda su i za neke usporedbe s našim „skokom u kapitalizam“.