Sabrana djela 1-5 – Jerzy Kosinski

Stanje proizvoda: vrlo dobro. Tragovi korištenja na vanjskim ovicima, knjige lijepo očuvane.

Komplet sadrži naslove:

1. Obojena ptica, 2. Prisutnost, 3. Koraci, 4. Vražje drvo, 5. Sastanak naslijepo

Jerzy Kosiński ili Jerzy Nikodem Kosiński (Łódź, 18. lipnja 1933. – New York, 3. svibnja 1991.), poljski pisac, scenarist, glumac i profesor židovskog porijekla s pravim imenom Josek Lewinkopf.

Roditelji su mu bili Moses (Mojżesz Ili Mieczysław) i Elżbieta (r. Liniecka) Lewinkopf, a zbog svog židovskog porijekla obiteljsko ime prisiljeni su mijenjati 1940. u Kosiński.
Jerzyju krivotvorene dokumente nabavlja poljski katolički svećenik. Kada je počeo 2. svjetski rat, Kosinski je i kao Židov i kao Rom bio ugrožen, tako da su ga roditelji poslali nekoj katoličkoj obitelji da se brine za njega za slučaj da se nešto dogodi njima.
1942. je, sa 9 godina postao nijem nakon psihičke traume, usred sukoba sa grupom seljačke djece, a sposobnost govora mu se vratila 5 godina kasnije nakon jedne nezgode na skijanju.
Iako je kasnije tvrdio da je bježao od sela do sela u Poljskoj, ipak se ispostavilo da je cijeli rat proveo u skrbništvu jedne katoličke obitelji.
Traumatična iskustva rata opisao je u polubiografskom romanu ˝Obojena ptica˝.
Poslije povratka govora za nepunu je godinu završio gimnaziju.

U gimnaziji i na studiju na sveučilištu pod staljinističkom kontrolom bio je zbog neprihvaćanja službene doktrine dva puta suspendiran i često u opasnosti da bude izbačen.
Kao kandidat za doktora socijalne psihologije, naglo se probio na položaj izvanrednog predavača i vanjskog suradnika Akademije znanosti, najviše državne istraživačke institucije.
U nastojanju da izbjegne kolektivni život koji je nametala država, zime je provodio u Tatrama podučavajući u skijanju, a ljeta kao psiholog-savjetnik u ljetovalištu na Baltiku.

U međuvremenu se tajno pripremao za bijeg. Kao dobar poznavalac sistema, majstorski se uhvatio ukoštac s birokracijom.
Bile su mu potrebne utjecajne veze, a kako nije želio uplesti rođake, prijatelje, ni osoblje Akademije, izmislio je četiri istaknuta člana Akademije nauka da mu posluže u tom svojstvu.
Pripadao je užim krugovima Akademije i bio nagrađivan fotograf (s mnogo samostalnih izložaba), te je imao pristup u državne tiskare i mogao je svakog svojeg izmišljenog akademika opskrbiti odgovarajućim službenim pečatima, žigovima i listovnim papirom.
Da su ga otkrili, bio bi osuđen na mnogo godina zatvora. Pošto se dvije godine marljivo dopisivao sa svojim nepostojećim pokroviteljima i različitim državnim ustanovama, Kosinski je dobio putnicu i dozvolu da putuje u Sjedinjene Države u okviru američke »zaklade«, koju je također izmislio.
Dok je čekao američku vizu, u opasnosti da ga svakog trena uhapse, Kosinski je u džepu nosio kapsulu cijankalija umotanu u staniol. »Ovako ili onako«, zarekao se, »neće me zadržati ovdje protiv moje volje.« Začudo, njegov je plan uspio.
Dvadesetog prosinca 1957. Kosinski je, poznavajući mnoge jezike ali tek nekoliko riječi engleskog, stigao u New York nakon — kako i sad još ocjenjuje — najvećeg kreativnog čina u svojem životu.
Imao je dvadeset i četiri godine — njegova američka odiseja tek je bila pred njim.

Počeo je krstariti Amerikom kao vozač kamiona, raditi bez dozvole kao čuvar parkirališta, filmski operater, fotograf, vozač limuzine i trkaćeg automobila za crnog vlasnika noćnog lokala.
»Radeći u Harlemu kao bijeli livrirani šofer, razbio sam rasnu barijeru u toj profesiji«, sjeća se Kosinski.
U svakom slobodnom trenutku učio je engleski i za godinu dana naučio dovoljno da dobije stipendiju Fordove zaklade.
Dvije godine kasnije, dok je studirao socijalnu psihologiju, napisao je prvu od dviju stručnih knjiga o kolektivnom društvu Budućnost je naša, druže (The Future is Ours, Comarade) 1960.
Postala je preko noći bestseler, objavljena je u nastavcima u The Saturday Evening Postu, sažeto u Reader’s Digestu i prevedena je na 18 jezika.
Kosinski je tada čvrsto odlučio da se posveti pisanju.