Sabrana djela 1-16 – Ivo Andrić

Stanje proizvoda: lijepo očuvano.

Ivo Andrić (Travnik, Bosna i Hercegovina, 1892 – Beograd, Srbija, 1975), veliki europski pisac, školovao se u Višegradu, Sarajevu, Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu gdje je doktorirao. Od 1920. do 1941. radio u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Grazu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu. Prve književne radove objavljuje 1911. Nakon zbirki Ex Ponto (1918) i Nemiri (1920) piše prozu u kojoj realistički opisuje povijesni i kulturni život Bosne. U romanima i novelama često se koristi kronikama i povijesnim činjenicama. Vrline su Andrićevih proznih djela stilska dorađenost, vještina psihološkog portretiranja i naturalistička uvjerljivost. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine. Andrićeva su djela prevedena na pedesetak svjetskih jezika.

Andrićevi književni početci vezani su za hrvatski kulturni krug. Surađuje u najvažnijim zagrebačkim književnim časopisima (Savremenik, Hrvatska njiva), piše za novine i prevodi, a u Zagrebu su mu izašle i prve knjige (Ex Ponto, 1918; Nemiri, 1920), refleksivna lirska proza koja izražava osjećaj tjeskobe, svojstven tomu naraštaju i duhu vremena uopće. Pripovijetku Put Alije Đerzeleza objavljuje 1920. pa se u sljedećem razdoblju razvija gotovo isključivo kao pripovjedač.

Dvadesetak novela iz triju zbirki (Pripovetke, 1924., 1931., 1936) s pričama iz bosanske prošlosti koncipiranima u realističkoj tehnici utvrđuju njegov čvrsto strukturiran pripovjedni izričaj. Vrstan stilist, 1920-ih se uklopio u srpski književni izraz, prihvaćajući njegove osobitosti, ali i bitno pridonijevši njegovu modernom učvršćenju, poglavito kada je riječ o kultiviranju supstancijalne beogradske fraze.