Prema Mircei Eliadeu, poznatom povjesničaru religija, današnji čovjek živi u radikalno desakraliziranom svijetu. Ali, kako to kroz mnoga svoja djela Eliade dokazuje, samim time potreba za sakralnim nije nestala. Također, komparativni studij religija naveo ga je na misao da je sakralno bitna sastavnica strukture ljudske svijesti, a ne samo prolazni trenutak u povijesti iste svijesti. Uvažavajući ovakav stav, autor ove knjige poziva se i na mnoge druge istraživače (poput G. Dumezila, R. Otta, M. Webera itd.) s istom težnjom; pored homo sapiensa, homo eredusa, homo fabera, homo economicusa, homo demensa… i ostalih mnogostrukih izražaja kompleksne naravi ljudskog bića, otvara se mogućnost i za homo religiosusa.

Ova se knjižica u okviru edicije “Što znam?” u sažetom obliku osvrće na osnovne pojmove religija. Religijski je fenomen zapravo najvažnije pitanje današnjice. Nakon epopeje pozitivizma, zatim metamorfoze materijalizma, zamaha laicizacije te širenja ravnodušnosti pred eklipsom svetog, religiozno se vraća u velikom sjaju povećanjem broja različitih sljedbi i procvatom karizmatskih pokreta. Bog se ponovno rodio u srcima svjetovnog građanstva. Njegova je privlačnost poljuljala svjetovna društva, a njegova snaga nanovo pokrenula ljude u potrazi za ljubavlju i pravdom, za istinom i slobodom. Homo religiosus ne izranja samo iz starih svjetova: paleolitskog, neolitskog, hetitskog, egipatskog, grčkog, romanskog, etrurskog, keltskog, germanskog, slavenskog, latino-američkog. On postoji u središtu velikih religija Azije (hinduizma, budizma, taoizma), Afrike i Australije. On revno živi svoju vjeru u trima velikim religijama koje čine Abrahamovo potomstvo: judaizmu, kršćanstvu i islamu.

Daleko od toga da se pomiri sa sve većim slabljenjem osjećaja religioznosti, kao što su neki vjerovali, moderno doba, “lišeno iluzija”, zbog sve većeg jaza između beskonačnih čovjekovih želja i ograničenosti njegove egzistencije, zbog njegove ogromne želje za srećom i neminovnog tereta nesreće koji nosi, te zbog čovjekove težnje za životom i neizbježne smrtnosti, traži, usprkos svemu, nove razloge za nadu.