Kako ćemo nešto nazvati nije važno niti kod vjernika niti kod ateista. Ono što je važno je istinska duhovnost koja počinje prekoračenjem sebičnosti.
Tada ljudi počinju činiti dobro. Osjećaju povezanost i postaju suosjećajni.
Put prema vječnosti počinje dobrotom. Uvijek možemo početi činiti dobro. Kad osjetimo potrebu da pomognemo drugim bićima i prirodi, stupili smo na put duhovnosti. Nismo više sami sebi svrha, naše materijalno postojanje nije više jedino važno. Shvaćamo da smo ispunjeni kad pomažemo drugima. Osjećamo dodir vječnosti i slijedimo je. Slijedimo njezine zakone, a to su zakoni dobrote i sklada. Sebičnost u njima ne postoji. I to je pravi put u duhovnost – put dobrote.

A to što su osjetili u sebi kad su odustali od vezanosti za materijalno, bio je dodir vječnosti. To je prava duhovnost iako je tako ne zovemo.
Ljudi su je postigli makar nisu vjerovali u nju.

Ispunjavanje vlastitih materijalnih želja i potreba nije im više najvažnije u životu. Ponekad su spremni izgubiti sve što imaju, pa čak i vlastiti život, kako bi pomogli drugim ljudima. Možemo reći da su prekoračili spone materijalnog života.
Nešto im je bilo važnije od prolaznih užitaka.