Opasne misli i mučna pitanja postavlja ”nova knjiga” pisca i novinara Viktora Ivančića ”Radnici i seljaci” (nova jer je sada objavljena i u Hrvatskoj).

***

U jednom pismu bliskom prijatelju Franz Kafka dao je možda najbolju definiciju uloge književnosti – po njoj knjiga mora biti poput ”sjekire za zamrznuto more u nama”; mi moramo čitati ”ona djela koja grizu i ubadaju”, pogađaju ”poput udarca u glavu” i čine da se ”osjećamo prognanima” od tople ljudske gomile.

U takvom poimanju, književnost daje jedinstven uvid u stvarnost, ona nije tek stimulator za kratkotrajni čitateljski užitak, već prodire dublje, ostavlja trag i preobražava naš unutarnji pejzaž.

Po Kafki, ona ne treba pružati osjećaj sreće (jer ”knjige koje izazivaju sreću mogli bismo i sami napisati”), već potaknuti unutarnje preobrazbe nakon kojih ćemo svijet bolje spoznavati i na drukčiji način u njemu djelovati.

Od sličnih uvjerenja da pisanje mora razbijati okoštale društvene obrasce i oblikovati alternativan i subverzivan pogled na svijet u odnosu na središnju ideološku matricu, i da je čitanje aktivan proces koji mijenja čitateljsku optiku i čini nas slobodnomislećim bićem, polazi i Viktor Ivančić u svojoj novoj knjizi ”Radnici i seljaci”.

Umjesto sedativa za (post)ratnu stvarnost i eskapizma u spektakulariziranju tranzicije ili okretanju vlastitoj privatnosti, a čemu dominantno pribjegavaju domaći pisci, ova knjiga zagovara aktivno suočavanje s društvenom krizom, otriježnjenje i pobunu.

Ukratko, zagovara pamćenje naspram zaborava, buku i bijes naspram ravnodušja, reakciju naspram odustajanja.