putanja leta

kroz dvorišta –  iznad grada-brijega – po crti munje – za pticom tik iznad prozorske daske –

umotavši se pohabanim zelenilom pod okrilje podneva povlačeći sve što se rasulo kotrljanjem se promijenilo pustilo izdanke korjenčiće skupilo –  ne, putanja leta!

odustajući od crta, puštajući riječi uzlazno –

je li loza to što se nadnosi nad stolove, hoće li pasti kiša ili je dan dovoljno stabilan za obilaženje buvljaka – male buhe smo mi odjednom vrlo žive spremne za skok u prazninu – prazninom udobno prolijeću sličice dodaješ odbacuješ ih po volji –

sjećaš se cirkusa Americano, javlja se sporedni glas, barake-stabla-cirkus-hotel, obnavlja magični slijed negdašnje četvrti –

ne sjećam se tvoje priče, odgovara bubnjar, sjećam se samo ribe

vraćaš se s leksikonom mitologije, tražiš natuknicu o strahu-zaboravu – ima li je u tvom?
jednake ljubice cvjetale na koricama u vazama besmislena malena harmonija –

putanja leta, putanja leta!

zrnat oblak
zauzima nebo, razvija se preko rubova kao pobjednička zastava  više ništa ne možeš spojiti

posuđuješ štapove za hodanje: minijature s izložbe stol koji te načas pretvara u pticu-ružu-pjevicu – u rudniku srebra skupljaš oštre kamenčiće –

no ono što se ne da oblikovati prstima umrljanim od stvarnosti sama je noć iscjepkana u titrave igle, bodljikava žica koja niče i gasi se u dnu svakog kralješka

jutro je bijela masa koju ćeš pokušati pretvoriti u svjetiljku prije nego te usisa šareni ljevak tržnice –
s potočićem bademovog ulja već tečeš u novu večer, pustopašni gradski hujahaj –

dok se nad sutonom oblak napokon razilazi tope se obrisi brijega nebo briše štukature s prozorskih okvira –

horizontalne riječi ostaju na površini, vertikalne riječi poniru

uvis