Prokleta avlija – Ivo Andrić

Stanje proizvoda: izvrsno.

Autor

Ivo Andrić (Travnik, Bosna i Hercegovina, 1892 – Beograd, Srbija, 1975), veliki europski pisac, školovao se u Višegradu, Sarajevu, Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu gdje je doktorirao. Od 1920. do 1941. radio u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Grazu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu. Prve književne radove objavljuje 1911. Nakon zbirki Ex Ponto (1918) i Nemiri (1920) piše prozu u kojoj realistički opisuje povijesni i kulturni život Bosne. U romanima i novelama često se koristi kronikama i povijesnim činjenicama. Vrline su Andrićevih proznih djela stilska dorađenost, vještina psihološkog portretiranja i naturalistička uvjerljivost. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine.

Andrićevi književni početci vezani su za hrvatski kulturni krug. Surađuje u najvažnijim zagrebačkim književnim časopisima (Savremenik, Hrvatska njiva), piše za novine i prevodi, a u Zagrebu su mu izašle i prve knjige (Ex Ponto, 1918; Nemiri, 1920), refleksivna lirska proza koja izražava osjećaj tjeskobe, svojstven tomu naraštaju i duhu vremena uopće. Pripovijetku Put Alije Đerzeleza objavljuje 1920. pa se u sljedećem razdoblju razvija gotovo isključivo kao pripovjedač.

Dvadesetak novela iz triju zbirki (Pripovetke, 1924., 1931., 1936) s pričama iz bosanske prošlosti koncipiranima u realističkoj tehnici utvrđuju njegov čvrsto strukturiran pripovjedni izričaj. Vrstan stilist, 1920-ih se uklopio u srpski književni izraz, prihvaćajući njegove osobitosti, ali i bitno pridonijevši njegovu modernom učvršćenju, poglavito kada je riječ o kultiviranju supstancijalne beogradske fraze.

Premda je time sam demonstrirao distinktivnost hrvatskog i srpskog standarda na stilskoj i leksičkoj razini, prvi Andrićevi tekstovi nisu jedini, ni presudan kriterij participacije njegova djela u hrvatskoj kulturi. Jedinstveno u svojem poetičkom, pa i ideološkome razvojnom sklopu, ono u cjelini sadrži jezične i stilske, ali i tematske te filozofske sastavnice hrvatske baštine. Problemski su izvori Andrićeve priče dvostruki, kritika je zarana prepoznala melankoliju kao nešto više od raspoloženja, kao formu misaonosti, a sam je pisac svoju zaokupljenost pripovjednim opisao kao način razumijevanja ljudske sudbine: u pričama je, kaže, »sadržana prava istorija čovječanstva« (O priči i pričanju).