Pristanište – Darko Šeparović

Stanje proizvoda: izvrsno.

Iza vrata kuće na otoku jedan je čovjek marljiv i uporan, ali njegov je rad skriven tuđim očima i nitko ne zna čime se bavi. Na pristanište preko puta kuće brodovi pristaju i s njega odlaze, turisti stižu po svoje uspomene, a on i dalje uporno radi, ozbiljno posvećen svojoj tajnovitoj djelatnosti i svojoj opsesiji drvom. Drveni podovi u kući nisu samo to, nisu samo podovi i nisu samo drveni, u drvu je nešto živo, nešto mistično i važno, nešto što će do zadnje stranice dobiti ime i prezime, smisao i svrhu. I, naravno, tu je ona, jer jedna ona tu uvijek mora biti, neka zbog koje je sve počelo, neka zbog koje drvo nije samo drvo.

Darko Šeparović pjesnik je u proznim cipelama, a njegovo se pjesničko zaleđe itekako osjeća i u njegovu drugom romanu. Pristanište je gusta priča o ljubavi i zabludi, o samoći i upornosti; superiornim, promišljenim stilom ispričana priča koja teče i osvaja. Jedna je to od onih knjiga koje su toliko sugestivne da se na trenutak može izgubiti granica između čitatelja i protagonista. Knjiga koja vas natjera da ponovno razmislite o stvarima koje ste smatrali riješenima, koja nas podsjeća da, iako se katkad čini suprotno, zapravo se nikad ništa ne rješava.

“Ponovno pada kiša, puževi ulaze u sluzave kućice i čekaju. Tako i ja slušam njene rečenice, kao zakopan negdje duboko u drvu. Pristavio sam vodu za čaj i gledam kako vrije, zatim umačem vrećicu čaja, ali negdje na putu do stola šalica padne i razbije se, a čaj od mente prolije se po drvenom podu. Bacam krpu na zelenu mrlju i kako krpa upija tekućinu, tako podižem razbijene komadiće porculana. Dok ona govori o odlasku, mislim o tekućini i mrlji koja će ostati na podu. Ako ode, ostaje mi samo drvo.”

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) objavio je zbirku poezije Autopilot (Algoritam, Zagreb, 2015.) te romane Krvotok (Gradska knjižnica, Rijeka, 2018.) i Pristanište (Fraktura, Zaprešić, 2020.). Tekstovi su mu prevedeni na engleski, grčki, slovenski i njemački jezik.