Veli Jože, Boškarina, Halugica, Anđeo u zvoniku, Lov na konope, Voda, Gemma Camolli

Nazor, Vladimir, hrvatski književnik (Postira na Braču, 30. V. 1876 – Zagreb, 19. VI. 1949). Studij botanike završio u Grazu 1902. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zadru (1901–03), u istarskim mjestima (1903–18), u Zagrebu (1918–20) i kao upravitelj dječjega doma u Crikvenici (1920–31). Od 1931. živio je u Zagrebu, gdje je 1933. umirovljen, a gdje ga je zatekao i II. svjetski rat. Zajedno s I. G. Kovačićem prebjegao je 1942. na teritorij pod nadzorom partizanskih jedinica. Nakon rata postao je predsjednik Prezidija Sabora SR Hrvatske.

Najvažnijim se u Nazorovu bogatu opusu smatra pjesništvo. Kao pjesnik afirmirao se zbirkama pripovjednih pjesama (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904; Hrvatski kraljevi, 1912), knjigama lirike (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913) i epovima Medvjed Brundo (1915) i Utva zlatokrila (1916). Tu njegovu fazu obilježava zanimanje za velika metafizička pitanja o odnosu čovjeka prema apsolutu, o povijesnoj sudbini naroda, uranjanje u slavenski i antički mit, jaka utopijska svijest i otvorenost nacionalnim ideologijama. U godinama I. svjetskog rata i poslije Nazorovo pjesništvo postaje duhovnije i subjektivnije (Intima, 1915; Niza od koralja, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927; Deseterci, 1930; Knjiga pjesama, 1942). U njem se mistički prosvjetljuje pjesnikova svakidašnjica, a uvijek se iznova poduzimlju mislilački napori sa svrhom da se u pjesničkom mediju i na iracionalističkim temeljima ostvari cjelovito viđenje čovjeka, ljubavi, prirode i Boga.