Sjećanje. Neuhvatljiva tvar. Proteže se preko područja što sam ga nekoć prešla. Na pojedinim je mjestima ta tvar tako gu- sta da je ne možeš ni najoštrijim nožem razrezati, a na drugima pak podatna poput mirisa slatkoga vina. Negdje pročešljana vodena trava, negdje grubo prosijani pijesak. Čas oblivena bojom, čas tmurno tamna, srhljivo pusta. U prisjećanju srce mi poput mlinskog kamena melje počinak, melje mir. Bibanje mirovanja, glasovi duhova. Pojedine uspomene dolaze često, neke jednoć i nikad više.

Pripis o ljubavi. U tvojem tekstu o ljubavi kažeš da se ljubav ne može dokučiti. Ako kažem: ljubavi nema, dopuštam da umjesto nje postoji nešto drugo ili da je nema ovdje i sada, ali može biti negdje drugdje i u drugo vrijeme. Ako pak kažem: ljubav jest, onda je to konačno.

Da sam umjesto ovoga popratnog teksta, koji bi trebao biti uvidom/uvodom u poeziju Ifigenije Zagoričnik (ali je, što je također vjerojatno, uvodom u novu enigmu) morao napisati enciklopedijsku bilješku o poeziji Ifigenije Zagoričnik, tada bih njezin opus jamačno naznačio sintagmama sjećanje i ljubav. No, budući da je diskurzivni prostor ipak otvoreniji, fizički raspoloživiji (a time i odgovorniji) ne možemo pet zbirki slovenske pjesnikinje i izbor koji je nastao na temelju tog opusa, obaviti s tako lakonskim i ujedno općenitim izrazima. Oni su ipak simptomatični i to ne samo za iscrpnu prijepisku koja se pretvorila u pravo, intimno dopisivanje Mance Košir i Ifigenije Simonović (sudbina žena u ovome svijetu sastoji se i u tome što im se mijenjaju prejimena), objavljeno u broju 54-56 časopisa Nova revija (Pogovor z Ifigenijo Simonović).