Poželjeli smo provesti večer i noć u nekom dvorcu. Mnogi su, u Francuskoj, pretvoreni u hotele: komadić zelenila izgubljena u prostranstvu ogoljele ružnoće, djelić drvoreda, stabala, ptica usred nepregledne mreže putova. Vozim i u retrovizoru promatram automobil iza sebe. Maleno lijevo svjetlo žmiga i cijelo vozilo zrači nestrpljenjem. Vozač vreba priliku da me pretekne, vreba tu priliku kao Što grabljivica vreba vrapca. Vera, moja supruga, kaže mi: “Svakih pedeset minuta na cestama u Francuskoj umire jedan čovjek. Pogledaj sve te luđake koji se voze oko nas. To su oni isti koji su tako plašljivi kad pred njihovim očima okradaju neku staricu na ulici. Kako to da se ne boje kad su za volanom?”

Prvi roman proznog virtuoza napisan na francuskom jeziku, koji međutim zadržava “neki tipično kunderinski humor”, koji nije “ni češki, ni francuski, nego europski (Gilles Anquetil, Le Nouvel Observateur).

Dok mu Indepedent pripisuje “merkurijansku bezbrižnost”, Reppublica govori o kontra-usmjerenosti – a sve to na poznat Kunderin način kojemu ništa nije preozbiljno a da se ne bi mogao poigrati s time.

***

Milan Kundera (1.4.1929. – 11.7.2023.), rođen je 1929. u Brnu. Prag je napustio 1975. godine i emigrirao u Pariz. Proslavio se romanom Šala (prvo izdanje 1965. u Pragu), a svoj je književni genij potvrdio nizom djela koja se odlikuju intelektualnom složenošću i književnom virtuoznošću.

Od romana Polaganost piše na francuskom jeziku. Djela na češkom jeziku: romani – Šala, 1975., Život je drugdje, 1970., Oproštajni valcer, 1971., Knjiga smijeha i zaborava, 1978., Nepodnošljiva lakoća postojanja, 1984., Besmrtnost, 1989.; pripovijetke – Smiješne ljubavi, 1963-1969. Na francuskom jeziku napisao je eseje: Umijeće romana, 1986., Iznevjerene oporuke, 1993., Zavjesa, 2005. dramu Jacques i njegov gospodar, 1971. i romane Polaganost, 1995., Identitet, 1996., Praznik beznačajnosti, 2014.

U Zavjesi, predzadnjoj knjizi eseja, Kundera se nadovezuje na prethodna djela Umjetnost romana i Iznevjerene oporuke te nastavlja istraživanja o romanu, odnosno njegovoj evoluciji, pišući o autorima (Sterne, Rabelais, Broch, Diderot, Musil, Kafka…) koji su obilježili povijest te književne vrste. U Susretu svakom rečenicom Kundera iznova pokazuje otpor prema uvriježenom mišljenju i romantičnom licemjerju, a dok preispituje skandal zaborava i postojanje crnih lista, ne štedi tzv. intelektualnu elitu, koja je i prečesto tek odraz dominantnog konformizma. Još jedan je to Kunderin autoportret, bez emfaze i patosa, iskren i odmjeren, lucidan, britak i duhovit.