(…) Gledamo li komparatistički, Pessoina autointrospekcija kao ishodište poezije i literature uopće, pa tako i heteonimska podijeljenost, nije iznimka među europskim piscima njegova doba. Istina, u tko zna kojoj igri s identitetima, izgrađivao je ne samo pjesnički i intelektualni profil svojih dvojnika, nego i njihovo fizičko i osobno postojanje. Međutim, izmišljao je biografije za djela, a ne djela za biografije. Standardnim književnoslovnim terminima Pessoin se Parnas, glede izdvojenih heteronima, konstatira ovako:

Alberto je Caeiro protimba dekadentnom simbolizmu i izvještačenomu portugalskom saudosismu (bolećivoj čeznutljivosti); u pjesnikovu viđenju Caeiro je pastir-eremit, pa mu je retorika naivistički aliterarna, stih metrički nesputan, rječnik jednostavan, kolokvijalno ruralan, pjesme krajnje depatetizirane.

Ricardo Reis, liječnik-esteta, prožet helenizmom, neoklasicistička je Pessoina emanacija, označena metričkom i strofičkom iznijansiranošću.

Ortonimski sastavci (potpisani njegovim građanskim imenom i prezimenom) sa zatvorenim parnasosimboličkim oblicima i glazbenim suzvučjima pjesmotvorbe, djelomično su usmjereni i prema hermetizmu i ezoteriji.