Plavi kaputić takoder je Kušecova prica o djevojčici, mlađoj od Donatele, ali isto toliko razgovorljivoj i punoj duha. Djevojčica Ivančica, zvana i Plavi kaputić (prema plavom kaputiću kojega žarko želi), i susjed Spavalo (umirovljenik koji voli dugo spavati) vode iscrpne, ali dinamične razgovore u dvorištu njegove zgrade. Njihovi razgovori su o svakodnevnim dječjim brigama, ali i o tome koliko se odrasli mijenjaju i postaju nedosljedni sebi te kompliciraju ono što se u dječjim očima vrlo jednostavno može objasniti i riješiti: „…Nemam ja ovdje nikoga. – Zašto? – Tako, dogodilo se. – I ti
si sam? – Da, i ja sam sam. – Zašto, kad si odrastao?….

U„Plavom kaputiću“ naglasak je na dječjoj potrebi za roditeljima i njihovom pažnjom koja može biti iskazana pogledom, dodirom i/ili riječima: „A Plavi kaputić je bio strašno sam. Ujutro su i mama i tata odlazili na posao. Dok je baka bila živa, to da nema mame i tate, i nije bilo strašno. Ali otkako bake nema…I u Plavom kaputiću, Kušec daje kratke, precizne opise, ali skromnije nego u Donateli. Čitajući o Plavom  kaputiću, saznaje se da „…

Iz grma koji raste uza samu ogradu mojega dvorišta, najednom je provirila kovrčava dječja glavica…reći ću vam da je dječačić polako izašao iz grma i poput mačića se popeo na trešnju…“ Isto vrijedi i kad se spominju njezini osjećaji „…Vidjelo se da joj je neugodno, ali dječja znatiželja tako je jaka, da joj je bilo nemoguće odoljeti, pa je eto, zaboravila strah i prihvatila moju ponudu…“ „…Plavi kaputić je osamljen i tužan…Kad bi zaspao, Plavi kaputić bi uvijek sanjao. To je bila velika sreća i radost…“