Poetika velikog francuskog mislioca Gastona Bachelarda (1884.-1962.) pokazuje se kao svojevrsna elaboracija sklopa ontologijskih pitanja, suprotstavljajući se modernom mišljenju prakse.

Bachelard realitet opisuje kao ˝tijesto˝, ˝masu˝, ˝lijepak˝, a ono poetičko izrečeno pjesničkim jezikom suprotstavlja dnevnome. ˝Plamen voštanice˝ kao analogon suptilitetu, dinamizmu i vertikalnosti rada ljudske svijesti baca takvo svjetlo koje ˝poetsku sliku˝ otkriva ˝kao znak jednog novog bića˝ – ˝sretnog čovjeka˝. – V. Zuppa

Bachelard realitet opisuje kao ˝tijesto˝, ˝masu˝, ˝lijepak˝, a ono poetičko izrečeno pjesničkim jezikom suprotstavlja dnevnome. ˝Plamen voštanice˝ kao analogon suptilitetu, dinamizmu i vertikalnosti rada ljudske svijesti baca takvo svjetlo koje ˝poetsku sliku˝ otkriva ˝kao znak jednog novog bića˝ – ˝sretnog čovjeka˝. – V. Zuppa