Silvije Strahimir Kranjčević jedan je od najpoznatijih hrvatskih pjesnika iz književnog razdoblja realizma. Značajan je i po tome što je začetnik hrvatske književne moderne. Rođen je u Senju 17.2.1865. godine.

1871. godine krenuo je u prvi razred pučke škole u Senju, a ona danas nosi njegovo ime. 1875. godine svoje školovanje nastavio je u senjskoj klasičnoj gimnaziji, ali je bio samo prosječan učenik. Završio je osmi razred, no nije položio maturu, najviše zbog buntovnog vladanja i učestalih sukoba sa školskim vlastima.

U petnaestoj godini života, Kranjčević je izgubio majku, što je na njega ostavilo dubok trag. Svoju privrženost majci i bol zbog gubitka zapisao je u svojim brojnim pjesmama. Sličnu inspiraciju za pisanje pronašao je i u smrti svog stvaralačkog uzora Augusta Šenoe, kome je naposljetku i posvetio svoju prvu zbirku pjesama “Bugarkinje”. Iako se Kranjčević u to vrijeme školovao i u Rimu i u Zagrebu, nakon očeve smrti vraća se u rodni Senj.

1883. godine započeo je svoje studiranje na bogosloviji u Senju. Ubrzo nakon toga otišao je u Rim gdje je nastavio studij u Collegium Germanico-Hungaricum, i to na zamolbu senjsko-modruškog biskupa Jurja Posilovića.

Kranjčevićeva prva pjesma “Zavjet” izlazi 1883. godine u pravaškom časopisu “Hrvatska vila”. Prva zbirka pjesama, objavljena je godinu kasnije pod nazivom “Bugarkinje”, kao i prvi prozni tekst “Prvi honorar”. Njegov početak stvaranja obilježen je utjecajem pravaštva. Miroslav Krleža ga je u svojim kritikama nazivalo “barjaktarom slobode”, jer je kroz svoju proročku viziju pisao o odnosu pojedinca i njegove domovine.