Kozarčanin, Ivo, hrvatski književnik (Hrvatska Dubica, 14. X. 1911 – Zagreb, 4. II. 1941). Završio je učiteljsku školu u Zagrebu, gdje je od 1932. studirao na Filozofskome fakultetu. Djelovao je kao novinar i slobodni književnik. Bio je urednik kulturne rubrike Hrvatskoga dnevnika (od 1938) te suradnik dnevnih listova i časopisa. Za noćnoga povratka kući ubio ga je stražar ispred vojarne u Ilici.

Stvaralaštvo I. Kozarčanina odlikuje specifična isprepletenost proznog i lirskog u svim djelima. Blizak hrvatskoj književnoj tradiciji, posebice međuratnim hrvatskim pjesnicima, isprva je pisao pjesme u kojima su prevladavala melankolična raspoloženja i rezignacija. Objavio je zbirku Sviram u sviralu (1935), ciklus pjesama Tuga ljeta, tiskan u zajedničkoj knjizi Lirika (1935) s I. Dončevićem, A. Nizeteom i R. Žilićem, te Mrtve oči (1938), zbirku zrelijih pjesama s dominantnim motivima ljubavi i smrti, prožetu tragičnim doživljajem života, osjećajem egzistencijalne samoće, straha, nesigurnosti, tjeskobe i mračnim slutnjama. Na izražajnome planu prevladava slobodni stih s proznim elementima.

I u prozi je dao naglašeno emocionalan doživljaj svijeta, kompleksnu sliku međuratne hrvatske stvarnosti i ljudskih odnosa te tragičnu viziju hrvatskog intelektualca. Naglašavajući tjeskobnost i osamljenost ljudskoga života, anticipirao je ujedno buduću zaokupljenost hrvatske proze općom egzistencijalnom problematikom. Romane je pisao pod jakim utjecajem Krležina Povratka Filipa Latinovicza. U romanu Tuđa žena (1937), unutar fabule uokvirene klasičnim ljubavnim trokutom, dan je realističko-naturalistički prikaz provincijske malograđanštine u međuratnoj Hrvatskoj, kojemu suprotstavlja duge lirske asocijativne monologe osamljena intelektualca umjetnika. Roman Sam čovjek (1937) urbana je proza kojom prevladava intiman doživljaj stvarnosti.

I u novelistici se bavio problematikom društvenih odnosa te opće materijalne i moralne bijede, ali tek kao podloge za razmatranje određenih psihičkih stanja. Objavio je zbirke novela Mati čeka (1934), za djecu i mladež, i Tihi putovi (1939). Pisao je kritike i prikaze, uglavnom impresionističke i žurnalističke naravi, a s posebnom je naklonošću pisao o djelima M. Krleže. Prevodio je sa slovenskog jezika.