Nisu demoni ništa posebno, nego naprosto standardna poputbina i putarina osjetljiva čovjeka, a kad je netko još i nomad poput Tomaša, kada je živio i u Mariboru i Splitu i Zagrebu − spominjem samo u knjizi spomenute gradove − svaki od tih gradova se u njega urezuje, no nijedan kao onaj formativni, kao Mostar i zavičajna mu Hercegovina.

Tomaš će se uplesti u svoje uspomene i od njih isplesti tople šarade za sve osjete i um o godišnjim dobima, ponajprije onom u Mostaru najdužem, ljetu, o djetinjstvu, gradu i njegovim baštama, avlijama i hotelima, njegovoj tekućoj deurbanizaciji, o rijekama i kamenu, flori koja nadire i nestaje, svijetu koji se mijenja tako brzo da i čovjek ubrzano stari.

Skuhat će svojim privatnim pjesničko-esejističkim prekograničnim jezikom magmu od teksta, a neće zaboraviti ni lokalnu kuhinju. Rekonstruirat će svijet juga koji je nestao ili nestaje pred razuzdanom diktaturom turizma i profita, a uvijek s tim rekonstruirati i sebe, jer s tako fluidnim svijetom i čovjeku se izmiče tlo pod nogama.

Ako na nečemu Marko Tomaš inzistira, to je sagledavanje cjeline. To će reći da je Mediteran pa bio on i bez mora, u kolektivnoj memoriji prostor veselja, ekstaze, a on moli da se prostoru juga prizna i tuga, kompletan i kompleksan identitet, i ljeto i jesen i zima i prerano proljeće. Isto vrijedi i za čovjeka, i za planetu, da ih prihvatimo i poštujemo u totalu i detalju, jer samo tu se nalazi punina života.