Pirgova autorica je malo više samozatajna od djela koje je odaslala u brojna djetinjstva – rano se povukla iz javnog života, intervjue daje rijetko a njen je kontakt gotovo nemoguće pronaći. Rođena i odrasla u Zagrebu, od samih se početaka bavila pisanjem; prvo u školskim časopisima, a zatim kao novinarka Vjesnika i mnogih drugih publikacija.

Između školskih pjesmica i novinarske redakcije dogodio se rat. Djevojke i dječaci iz gimnazije s kojima se družila na Sljemenu svake nedjelje uhapšeni su, streljani ili odvedeni u logore. Tada je odlučeno da Anđelka Martić ide u partizane. Detalji koji zatim slijede zvuče kao isječci iz avanturističkog filma.

U šumi je pronašla i spasila ženu koja se u bijegu od Čerkeza skrila sa svojim novorođenčetom, prešla je sve bosanske planine s nogama zamotanima u kravlju kožu jer nije bilo cipela broj 36, a cijelo to vrijeme je sa sobom nosila knjižicu u kojoj je skupljala inspiraciju za ono što će kasnije postati poznato kao njen književni opus.

“Jedno od sjećanja iz rata pretočilo se i u Pirga. Za razliku od dječaka Željka i laneta Pirga kojima je inspiriran, sam roman imao je malo tužniju sudbinu. Iako je uvršten u kanon dječje književnosti i dobio međunarodno priznanje, 90-ih je uklonjen s popisa lektira.

Pirgo je uvijek dobivao jako lijepe kritike, rekli su mi jednom i da je to najljepša knjiga o djetetu u ratnim okolnostima. U njemu nema ni ubijanja ni krvožednosti, čak je nagrađen Ordenom osmijeha koji Republika Poljska daje onima koji književnošću uljepšavaju djetinjstva diljem svijeta, a preveden je i na esperanto i na kineski.

Da nije bilo rata moja književnost definitivno ne bi bila takva kakva jest, barem ne tematikom. Književnost i pisanje sam zavoljela još u osnovnoj školi. Napisala sam tada i svoju prvu pjesmicu koja je objavljena u Jutarnjem listu, a kasnije su mi još neke pjesme objavljene. Bez obzira na to, nikad nisam mislila da ću biti spisateljica, na spisateljstvo sam gledala kao na uzvišeno i nedostižno zanimanje.”